Godinama je u hodniku pored ulaznih vrata Ljiljane Kovačević i njenog pokojnog supruga, istraživačkog novinara Slobodan Vaskovića, stajao spakovan mali kofer.
– Dešavalo se da Slobi ljudi jave da se sklonimo jer postoje ozbiljne prijetnje, čak i da postoji opasnost da mu dignu auto u vazduh – prisjeća se Kovačević.
Kasno noću, porodica bi ponekad bježala iz Banja Luke prema granicama Hrvatske ili Slovenije, čekajući tamo da neposredna opasnost prođe. U jednom trenutku nikome nije bilo dozvoljeno da uđe u porodični automobil prije nego što bi Vasković prvo sam upalio motor kako bi provjerio da li je ispod postavljen eksploziv. No Vasković je i dalje istraživao i objavljivao.
– Njegova ideja vodilja bila je da mora pisati ono što misli, bez obzira na posljedice. Smatrao je da jedino brutalno otvoreno pisanje može uzdrmati ljude o kojima je pisao – kaže ona.
Ipak, Republiku Srpsku su zauvijek napustili 2018. godine.
Nisu jedini.
Stotine hiljada ljudi je napustilo region u protekloj deceniji tražeći bolje plate i bolji životni standard. Procijenjena populacija Republike Srpske se svela sa 1,1 milion na oko 900.000 danas (nema zvaničnih podataka). Medjutim, pored ekonomskog odvija se još jedan tiši, jeziviji egzodus. Novinari, aktivisti, opozicioni političari, pa čak i obični građani bježe od sofisticirane, više od deceniju duge kampanje političkog targetiranja, kleveta i fizičkih prijetnji iza kojih, prema tvrdnjama žrtava, stoji vlast.
– Puno ljudi je otišlo jer više nisu mogli podnositi pritiske. Ko neće da ćuti i hoće da misli svojom glavom ovdje teško opstaje – tvrdi novinar i aktivista Miljan Kovač.
Prema njegovim riječima, prostor za javnu kritiku u Republici Srpskoj postao je veoma sužen.
– Kako da opstanu novinari i aktivisti kada čak i običan radnik može imati probleme ako kritikuje vlast –pita Kovač.
Mašinerija zastrašivanja
U političkom i medijskom pejzažu Republike Srpske, prostor za drugačije mišljenje se dramatično smanjio. Kritičari vlasti rutinski se etiketiraju kao „strani plaćenici“, „izdajnici“, „rušitelji Republike Srpske“ ili „agenti Zapada i Sarajeva“.
Ove etikete se šire putem javnih servisa pod kontrolom vlasti i njoj naklonjenih informativnih portala i osmišljene tako da delegitimizuju kritiku i terorišu kritičare.
– Imali smo čitave kampanje u kojima su pojedinci i organizacije označavani kao neprijatelji Republike Srpske i naroda, bez ikakvih ozbiljnih dokaza – kaže Srđan Puhalo, psiholog i društveni analitičar.
Jedan od najpoznatijih primjera bile su takozvane „crne knjige“, dokumenti koje su predstavnici vladajućeg SNSD-a javno pominjali kao spiskove ljudi i organizacija koji, kako su tvrdili, rade protiv interesa Republike Srpske. Takvi narativi, u kojima su pojedinci i nevladine organizacije predstavljani kao dio šire „antisrpske“ mreže, dodatno su pojačavali atmosferu nepovjerenja prema aktivistima i kritičarima vlasti.
– Ljudi koji su bili meta takvih kampanja često su imali samo dva izbora: da se povuku iz javnog života ili da napuste zemlju – kaže Puhalo.
Sve uz pomoć javnog servisa
Jos je 2018. godine netolerancija režima prema neistomišljenicima prerasla u otvoreno neprijateljstvo tokom protesta „Pravda za Davida.“ Mjesecima su se hiljade građana svakodnevno okupljale na centralnom Trgu Krajine u Banja Luci i tražile odgovore u vezi sa nerazriješenim ubistvom dvadesetjednogodišnjeg studenta Davida Dragičevića.
Reakcija vlasti bila je brza. Javni servis RTRS predstavio je ožalošćene građane kao dio politički orkestrirane akcije protiv vlasti i same Republike Srpske.
– Sjećamo se protesta za Davida gdje su iznošene vrlo teške optužbe i uvrede na račun ljudi koji su protestovali. U takvim kampanjama nisu učestvovali samo političari, nego i pojedini mediji, uključujući i javni servis – kaže Puhalo.
Generalno, izvještavanje javnog servisa je od strane analitičara koji se bave medijima okarakterisano kao jednostrano.
– Odavno nije potrebno ni napominjati kako je RTRS u potpunosti pod kontrolom i u službi jedne političke stranke i njenog narativa, te da se ova televizija niti ne trudi osigurati kakav-takav balans u predstavljanju političkih stranaka, što se očekuje od javnog televizijskog servisa – tvrdi Analiziraj.ba, portal specijaliziran za analizu, praćenje i kritički osvrt na rad medija.
Takvo izvještavanje, potpomognuto kampanjama putem društvenih mreža, često ugrožava živote do te mjere da žrtve pribjegavaju jedinoj preostaloj opciji – odlasku.
Danijela Ratešić, aktivistkinja koja je učestvovala u protestima za Davida Dragičevića, je bila izložna napadima i putem društvenih mreža.
– Pokrenuta je retorika zasnovana na lažima i dezinformacijama koje su širene kroz javni servis i portale bliske vlasti. Čitava mašinerija bila je usmjerena na blaćenje ljudi koji su imali hrabrosti da javno progovore – kaže Ratešić, prisjećajući se vojske internet botova angažovanih na uništavanju reputacija.
Ona kaže da su se tokom tih protesta na Trgu Krajine 2018. godine sudarile dvije potpuno različite vrste javne komunikacije – spontani govor građana i politička retorika vlasti.
– Na Trgu su se čule čiste, neprerađene riječi običnih ljudi koji su iz srca govorili o sistemu koji ih uništava. To su bile riječi koje su hiljade ljudi osjećale kao svoje, i koje mnogi ranije nisu imali hrabrosti da izgovore – kaže Ratešić.
Prema njenim riječima, upravo takva vrsta spontanog građanskog bunta izazvala je snažnu reakciju vlasti.
„Taj protest je izazvao ogroman strah kod vlasti i pokrenuo retoriku mržnje zasnovanu na lažima i dezinformacijama koje su širene kroz javni servis i niz portala koji su u to vrijeme nastali“, tvrdi ona.
Na kraju je otišla iz zemlje – ne zbog riječi i uvreda, već zato što su preduzete radikalnije mjere kao što su privođenja u policijsku stanicu i prijetnje porodici.
– Za sebe se nikad nisam bojala. Ali kada se pritisci prošire na porodicu, onda shvatite da morate povući granicu – kaže Ratešić.
Danas, sedam godina nakon odlaska iz Banja Luke, kaže da ne osjeća nostalgiju prema svom rodnom gradu.
– Problem nije samo retorika. Problem je mentalni sklop ljudi koji takvu retoriku prihvataju i slijepo vjeruju onome što im serviraju mediji koje vlast kontroliše – priča Danijela.
Stanje slobode medija
Na osnovu izvještaja Reportera bez granica (RSF), Međunarodne novinarske mreže (IJNet) i Komiteta za zaštitu novinara (CPJ), sloboda medija u Republici Srpskoj doživljava ozbiljan i rapidan pad. Okruženje za nezavisno novinarstvo je sve neprijateljskije, polarizovanije i ograničeno zakonodavstvom autoritarnog stila.
Krajem februara 2025. godine, Vlada Republike Srpske usvojila je izuzetno kontroverzan zakon koji zahtijeva da se neprofitne organizacije i nezavisni mediji koji se finansiraju iz inostranstva registruju kao “strani agenti”.
CPJ je oštro osudio ovaj potez, napominjući da on direktno odražava autoritarne taktike koje se koriste u zemljama poput Rusije za kriminalizaciju kritičkih glasova, prekid finansiranja i ušutkivanje nezavisnog izvještavanja.
Sloboda medija u ovom dijelu Bosne i Hercegovine već je bila uzdrmana odlukom vlade RS iz 2023. godine da ponovo kriminalizuje klevetu. To je stvorilo efekat zastrašivanja, što je dovelo do široko rasprostranjene autocenzure. Moćni političari i biznismeni često koriste takozvane SLAPP tužbe (Strateške tužbe protiv učešća javnosti) kako bi finansijski iscrpili i zastrašili medije i nevladine organizacije.
IJNet i RSF ističu da je medijski pejzaž u Bosni i Hercegovini duboko podijeljen po etno-nacionalnim linijama. Fenomen “zarobljene države” u Republici Srpskoj omogućava vladajućoj stranci, predvođenoj predsjednikom Miloradom Dodikom, da manipuliše pravosuđem i javnim emiterima radi širenja nacionalističke agende, istovremeno potiskujući demokratski pluralizam.
Zbog ovih višestrukih prijetnji novinarima i nedostatka njihove fizičke sigurnosti, kao i restriktivnih zakona i političkog uplitanja u njihov rad, Bosna i Hercegovina je u cjelini nedavno zabilježila oštar pad na RSF-ovom Svjetskom indeksu slobode medija, skliznuvši sa 64. na 81. mjesto.
Sveukupno gledano, izvještaji daju sliku nezavisnog medijskog sektora koji je “pod opsadom” i koji se bori za opstanak protiv vlasti koja aktivno pokušava zakonima ukinuti kritičko novinarstvo.
Novinari koji rade u Republici Srpskoj suočavaju se sa nizom fizičkih napada, paljevina i prijetnji smrću. Iako policija ponekad interveniše, tužioci često odbacuju slučajeve protiv napadača na novinare, čime se podstiče kultura nekažnjivosti.
Nema sigurnog utočišta
Za one koji su na meti, ni odlazak iz zemlje ne garantuje mir.
Čak i nakon preseljenja u Beograd, Vasković i njegova porodica suočavali su se s nemilosrdnim pritiscima.
Tužbe su se gomilale u Banja Luci, dok su se širile priče da je on reketaš, a na društvenim mrežama objavljivani su lični podaci o mjestu stanovanja njegove porodice u Srbiji.
– Pričalo se da imamo veliki stan i da smo dobili novac. Istina je da smo pet godina bili podstanari i plaćali stan i režije – kaže Kovačević.
– Najgore mi je bilo kada su krenuli na djecu – kaže Kovačević.
– To je bilo podlo i ispod svakog nivoa. Tada se više brinete za njih nego za sebe.
Dugogodišnji pritisci ostavili su trajni ožiljak; njena djeca godinama ne žele da dolaze u Banja Luku.
Meta nisu samo novinari
Javna blaćenja ne obuhvataju samo novinare i građanske aktiviste. Visoki opozicioni političari, poput predsjedničke kandidatkinje Jelene Trivić su se 2022. godine suočili sa oštrim kampanjama u kojima su optuživani za saradnju sa stranim centrima moći i pokušaje destabilizacije regiona.
Poslanik u Narodnoj skupštini Nebojša Vukanović u više navrata je prijavljivao napade na svoju imovinu, uključujući oštećenja na kući i vozilu. Analitičarku Tanju Topić, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik javno je etiketirao kao „agenta njemačke obavještajne službe.“
U 2018. godini, samo nekoliko dana nakon što je jedan medij naklonjen vlasti optužio lokalnog novinara da je uzeo američki novac za učestvovanje u „rušenju Republike Srpske na ulici“, taj novinar je brutalno pretučen u onome što su tužioci kasnije okarakterisali kao pokušaj ubistva. Napadači su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, ali nalogodavci napada nikada nisu otkriveni.
Odluka o ostanku
Uprkos suženom prostoru za slobodno izražavanje, dio novinara, aktivista i analitičara ipak ostaje u Republici Srpskoj, balansirajući između javnih istupa i lične sigurnosti.
Za one koji odbijaju da spakuju svoje kofere, preživljavanje predstavlja svakodnevni čin prkosa.
– Možda je ključno pitanje šta nas koji smo dio novinarske i aktivističke scene još uvijek drži ovdje – kaže novinarka Gordana Katana.
– Valjda je to ono da se branimo kako znamo i umijemo.
Za one koji jos odoljevaju, kritika vlasti je dio profesionalne i građanske odgovornosti, bez obzira na pritiske.
Zbog toga pitanje koje se nameće nije samo zašto su neki ljudi otišli, već i kakve dugoročne posljedice takva politička i medijska klima ostavlja na javni prostor.
Upravo zato sudbine novinara, aktivista i političkih kritičara iz Banjaluke danas predstavljaju više od pojedinačnih priča, one govore o stanju javnog prostora i o tome koliko je u njemu mjesta za drugačije mišljenje od onog kojeg formira vlast putem svojih medija.
– Najviše mi je žao mladih, djece i onih malobrojnih koji koriste svoju glavu, a koji zbog takve većine moraju živjeti u atmosferi mržnje i beznađa – zaključuje Ratešić.
GERILO
