Slike srpskog stradanja u derventskom naselju Čardak ne blijede ni nakon 27 godina. Samo u dva dana aprila 1992. ubijeno ih je dvadesetak. Oni koji nisu pobijeni na kućnom pragu, zarobljeni su. Zagorka Kuzmanović u logoru je provela samo pet dana, ali još pamti strahote.
– Pet-šest ljudi koji su bili do pola goli, povezani klečali su od njih sve koje sam poznavala samo sam prepoznala Iliju Ćuka, ljudi su bili krvavi, natečeni, ubijeni – rekla je Zagorka Kuzmanović.
Ukupno je stradalo 37 civila iz Čardaka. Tijela njih 19 nađena su u masovnoj grobnici, na čijem mjestu je danas spomen kompleks. Rada je tu prislužila svijeću za sina. Slaviša za oca, čije je tijelo na tom mjestu pronađeno.
– Moj otac je pronađen na tom dijelu, ali je ubijen u Domu vojske. Za negovo ubistvo je osuđena Azra Bašić i braća Čavalić, Esad i Derviš – istakao je Slaviša Đuraš, sin ubijenog Blagoja Đuraša.
– Svaki dan sve teže, sve gore, mi smo stari, niko nas ne pita nizašto – rekla je Rada Blagoičević.
Samo su htjeli da ostanu na svome. Bili su civlil i stradali na praznik, Mali Vaskrs.
– Ali kad civili stradaju, kad čitave porodice stradaju, pa se zatre trag onda treba biti baš monstruozan da se to čini – naglasio je Milorad Simić, načelnik opštine Derventa.
Cijele porodice, Lazarević, Živković, Zorić, Ćućić, su ubijene. Kazne još nema.
– To je žalosno, bruka i sramota i za nas i tužilaštvo, mi smo tužilaštvu poslali jedan dopis unazad mjesec dana da nas obavijeste da li išta pokreću oko pobijenih ovih porodica – istakao je Drago Knežević, Udruženje logoraša Derventa.
Za zločine na Čardaku do sada su izrečnene četiri presude. Među njima i Azri Bašić na 14 i Ivici Lipovcu na sedam godina. Porodicama nedovoljno, za ono što su činlili. Boli ih i što nema kazni za nalogodavce i komandante.
