Dva mjeseca nakon proglašenja vanrednog stanja posjetili smo Vozuću sa namjerom da provjerimo kako su se rijetki srpski povratnici izborili sa pandemijom i nametnutom izolacijom.
Radmili Božić (74) u naselju Stošnica najteže je palo to što je razdvojena od članova porodice koji žive u Republici Srpskoj. Nakon progona srpskog stanovništva iz Vozuće, kćerka Milena sa suprugom Milanom Cvjetkovićem i djecom se nastanila u naselju Aerodrom kod Doboja, druga kćerka, Milenka, sa suprugom Zoranom Pašalićem i članovima porodice je u Derventi. I sin Milan i supruga Mira su u tom gradu i upravo su u vrijeme naše posjete, sa svoje dvije kćerke, prvi put nakon popuštanja mjera došli u posjetu Radmili.
– Djeca i unučad su mi nakon smrti nerazdvojnog supruga Milijana moja radost, moje bogatstvo. Penzija mi je svega 250 maraka, ali mi je to dovoljno jer mi ništa ne nedostaje, oni mi donose i više nego što mi treba, kaže nam ova energična i hrabra žena.
Hrabra, zato što se godinama, kako kaže, bori sa šumokradicama, koji nemilice atakuju na njenu i šumu komšija Srba, koji su nakon završetka ratnog sugoba u BiH razasuti širom svijeta.
– Oni su mi veća opasnost i veća briga nego ova korona. Uništili su nam put, ugrozili vodovod iz kojeg se snabdijevamo vodom i sada su cijevi gole po putu, jer su ga prokopali bagerima i po njemu vuku trupce. Kada sam se usprotivila, u obližnjem groblju su iz oružja ispalili metke na spomenik preminulog supruga i oštetili ga, priča nam Radmila.
Iako je već u "ozbiljnim" godinama, ona ima baštu za primjer mnogima, pa čak i plastenik, o kojem se isključivo i jedino ona brine.
– Sin mi je upravo pokosio travu oko bašte, a do tada sam se i o tome brinula. Radim sve poslove ne razmišljajući jesu li muški ili za žene, jer tako mora biti, nema mi druge, oduševljava nas ova krepka žena svojom energijom i radinošću.
Nakon progona sa imanja u jesen 1995. godine i ona se, zajedno sa suprugom i svojim najbližima, prvobitno nastanila u Derventi, ali se nakon završetka rata među prvim srpskim povratnicima vratila na Stošnicu i Vozuću.
– Nije bilo jednostavno. U mojoj kući, kao i okolnim, bile su izbeglice iz Srebrenice. Policija nas je dovela i vratila u kuću gdje je bilo više članova Ibišimove porodice, ali nisam imala nikakvih problema. Vjerujte da mi je, kada je njihova kuća u Srebrenici obnovljena i rečeno im da se vraćaju, bilo i žao što odlaze, a do tada smo zajedno bili, oni u jednom, suprug i ja u drugom dijelu kuće, iskreno zvuče njene riječi i o tom periodu neposredno nakon povratka.
IZOLACIJA
Radmila kaže da se je za dva mjeseca od uvođenja vanrednog stanja samo jednom, i to do pet kilometara udaljene Vozuće, pješke zaputila i izašla među "svijet". Sve ostalo vrijeme je bila u svojoj kući, dvorištu i bašti i tvrdi da joj to nije teško palo, iako je najbliža kuća u kojoj neko stalno živi udaljena gotovo kilometar.
– U dva navrata su dolazili iz Crvenog krsta i Bošnjaci koje poznajem, traktorom i terenskim vozilom, i pitali šta mi treba. Dala sam im novac i nabavili su mi potrebno, tako da mi ništa za ova dva mjeseca izolacije nije nedostajalo, kaže nam na našem polasku Radmila.
Ljubinko ĐURIĆ
