Ranko Gužvić iz Vlaknice kod Srpca promjenio četiri zanimanja, a bio najsrećniji sa “najmanje” imetka
Kada smo stigli u lijepo uređeno domaćinstvo vitalnog i pričljivog Ranka Gužvića, u srbačkom selu Vlaknica pored Save, da mu zaželimo srećan 87. rođendan, jedno od prvih spontanih pitanja bilo je da li se osjeća srećnim što gazi devetu deceniju, što je stekao solidan imetak i mnogobrojne potomke, i što finansijski ne zavisi ni od koga, pa ni od države, jer ne prima penziju.
Odgovor je bio pomalo čudan, ali iskren:
– Možda mi nećete vjerovati kad kažem da sam najsrećniji čovjek bio kada sam žuljevitim rukama zarađivao toliko da mi supruga i troje dece ne budu gladni, da imaju šta obući i obuti, i da radosno idu u školu niz sokak koji je bio pun djece i kući donose dobre ocjene. Kasnije sam u životu dobro zarađivao, ali takav osećaj sreće i zadovoljstva nisam imao.
Nastavlja Ranko svoju životnu priču:
– Otac Vladimir i majka Milja imali su osmoro djece, a ja sam bio najstariji, pa su me dali da izučim kovački zanat kod čuvenog majstora Mitra Vučinića iz Srpca. Zanat mi je išao od ruke, počeo sam dobro da zarađujem – kaže sagovornik Večernjih novosti.
Ubrzo je, kaže, zaključio da je mnogo lakše obrađivati drvo nego metal. Nabavio je alat i počeo da proizvodi suvenire na veliko i prodaje ih ne samo u okolini, već duž cijele jadranske obale.
– Lijepa je to bila zarada… Potom počnem da zidam dvorišnu zgradu. Samouk, malo-pomalo, vidim da to nije božje slovo, pa onda ozidam kuću u Vlaknici i dvije u Srpcu. Kada sam shvatio da je zidarski posao još unosniji od kovačkog i rezbarenja, prihvatim se zidanja kuća u srbačkoj opštini, pa i preko Save, u Slavoniji, ali i u Crnoj Gori – opisuje starina detalje iz života, kao da su juče bili.
Prirodno bistar, bez velikih škola, Ranko od zarade od zidanja zgrada u Crnoj Gori kupi plac u Igalu i podigne kuću u kojoj su godinama ljetovala njegova djeca s porodicama. Kada je došlo vrijeme da unučići studiraju u Banjaluci, Ranko proda kuću na moru i kupi stan u gradu na Vrbasu, gdje su svi oni na smjenu stanovali.
Od njih sedmoro, šestoro unučadi je završilo fakultet. Stan neće prodati, jer će biti od koristi i za njegovo petoro praunučadi.
Osamdesetih godina prošlog vijeka u Srpcu je niklo više od 100 peradarskih farmi. Ranko Gužvić je prvi, sopstvenim rukama, ozidao farmu za tov 6.000 pilića u turnusu i počeo da se bavi četvrtim zanimanjem. Srednji sin Jovo naslijedio je biznis i proširio ga. Najstariji sin Boro je među prvim ljekarima koji su se vratili po završetku studija medicine iz Beograda i sada je u penziji sa zvanjem primarijusa.
Likovi trojice sinova u duborezu
Trećeg, najmlađeg sina Simu uputio je na fakultet, da završi za agronoma, ali se desila nesreća koja je Ranka, suprugu Nadu i ostalu rodbinu teško pogodila.
– Simo je, kao borac Srbačke lake brigade Vojske RS, tragično poginuo u 32. godini, ostavivši iza sebe suprugu i troje dece. Njegov lik uklesan je na spomen-obilježju poginulim borcima u Vlaknici, a tadašnji predsjednik Republike Srpske, 28. juna 1994. godine, odlikovao ga je medaljom zasluga za narod. Povelju čuvam u dnevnoj sobi, pored izrezbarenih likova moja tri sina koje sam uradio svojom rukom – priča Ranko sa suzom u oku, i dodaje da je, tugujući i njegujući suprugu Nadu, koja je preminula prije pet godina, izrezbario još nekoliko vrijednih radova u duborezu, kao što su stari most u Mostaru, seljak sa plugom i nekoliko ikona.
Život na selu
Ranko nikada nije mislio na državnu penziju. Kaže da ima dovoljno za stare dane. Drži se izreke "Šta sve nisam radio, čim se nisam bavio, ali na pošten način".
Pokazuje kovačku radnju, radionicu za rezbaranje sa brojnim alatkama, ali mu je tužno što nema nikoga iz sela da donese sjekiru ili motiku na klepanje…
– Nije mi jasno zašto narod odlazi sa svojih imanja kad danas na selu ima svega. Ja sam sticao u uslovima kada nije bilo ni struje, ni asfalta, ni traktora i, evo, živ sam i zdrav, i primjer sam kako se može živjeti od poštenog rada na selu – zaključuje Ranko, očito zabrinut za sudbinu ljudi na ovim prostorima.
