Mahmuljinu tužilaštvo “zaboravilo” majski masakr: Godišnjica zločina nad 56 pripadnika Prnjavorske brigade

Ni posle 25 godine pravdi nisu privedeni počinioci monstruoznog zločina krajem maja 1995. na ozrenskoj koti Podcjelovo, nad 56 pripadnika Prnjavorske lake brigade VRS, uglavnom ranjenih i zarobljenih, koje su pod komandom Sakiba Mahmuljina počinili pripadnici tzv. Armije BiH Trećeg (zeničkog) korpusa, te domaći i strani mudžahedini.

U Sarajevu je pred sudom BiH započela i peta godina maratonskog procesa protiv Sakiba Mahmuljina, poznatog kao čovjeka od posebnog povjerenja Alije Izetbegovića i mudžahedina. Tačnije, zloglasnog odreda EL Mudžahid, kako se kasnije ispostavilo, tada istaknute ćelije Al Kaide. Tužilaštvo BiH, međutim, u optužnici protiv Mahmuljina izostavilo je, tačnije uopšte nije uvrstilo, majski masakr Zeničkog korpusa.

Komandant muslimanske vojske, Rasim Delić, jedini je u haškom procesu osuđen polovinom septembra 2008. godine na trogodišnju kaznu robije, zbog “okrutnih zločina koje su počinili mudžahedini nad zarobljenim Srbima”. Međutim, u ovom slučaju ruka smrti bila je brža od ruke pravde. Delić je ubrzo preminuo, pa je prvostepena presuda automatski postala pravosnažna.

U dvije velike muslimanske ofanzive, na branioce koridora sa Ozrena do opkoljene i tada najisturenijeg branika Srpske-legendarne  Vozuće, nestalo je ukupno 113 boraca Prnjavorske lake brigade. Ni poslije 25 godina, na nekadašnjem Ozrensko-vozućkom ratištu (u dijelu FBiH), još nisu pronađeni posmrtni ostaci 15 Prnjavorčana, osmorice iz majske i sedmorice iz julske ofanzive 1995. godine.

Mnogi od ekshumiranih, pronađeni su žicom vezanih nogu, bez glava ili drugih dijelova tijela.

OPTUŽEN Sakib Mahmuljin

Iz Udruženju ratnih zarobljenika “Vijenac, Vozuća i ostali” podsjećaju da je nakon osuđujuće presude glavnokomandujućem muslimanske vojske Delića, iz haškog Tribunala pravosuđu BiH naloženo da pravdi privede i sve ostale islamističke zločince.

– Sramna i skandalozna je činjenica da su i posle 25 godina izvan dometa pravde desetine i stotine pripadnika tzv. ABiH, čije su ruke do ramena krvave u ozrensko-vozućkom zločinu. Skandalozno je to što pravosuđe BiH uporno i dalje sjedi skrštenih ruku i zatvorenih očiju kada je riječ o najtežim zločinima nad Srbima na prostoru bivše Jugoslavije, s nezadovoljstvom konstatuju u Udruženju „Vijenac, Vozuća i ostali“.

Ipak, mada je iz optužnice protiv Mahmuljina izostavljanje majskog masakra Zeničkog korpusa – „otvoreno ruganje pravdi“, u ovom regionalnom udruženju sa sjedištem u Doboju, uvjereni su da su i uvršteni dokazi sasvim dovoljni za najstrožu kaznu ratnom generalu od najvećeg povjerenja Alije Izatbegovića i mudžahedina.

Prema saznanjima našeg portala, ta 27. maja 1995. započeta muslimanska ofanziva je ostala kao jedan od najkrvavijih presedana u dosadašnjim ratovima, da niko od 56 nestalih nije ostao, tačnije, nije razmijenjen živ.

– Tužilaštvu je bilo dovoljno samo da pregleda film Pres službe Odreda El Mudžahida. Na filmu se, sem odsečenih glava i izmasakriranih tijela, jasno vide i živi, zarobljeni pripadnici Prnjavorske brigade. I poslijee 25 godine mnogima od njih je zameten svaki trag, dok je većina ekshumiranih pronađena sa žicom vezanih nogu, bez glava ili drugih dijelova tijela, ističu u Udruženju, koje je pokrenulo i inicijativu o forimiranju komisije za utvrđivanje zločina nad Srbima na području Vozuće i Ozrena.

Veljko jedini preživio

Dugo se vjerevalo da niko nije preživeo majsko stratište, sve do 9. januara 1996. Kada se na razmjeni kod Sanskog Mosta nije pojavio tada 43-godišnji Veljko Grujić. On je, posle 13 dana tumaranja i lutanja, zarobljen u dubini neprijateljske teritorije. Tačnije, nadomak Zavidovića (FBiH). U nesreći imao je sreće, jer su se domaći i strani mudžahedini već bili povukli, pa su ga zarobili zavidovićki Teritorijalci. Prije toga, ostavši bez municije, tri dana je sa drveta gledao orgijanje i masakr nad zarobljenim saborcima.

Mudžahedini su „čistili“ teren, a on opkoljen, u tim sudbonosnim trenucima, sjeća se da je pogledao u nebo, prekrstio i izustio: „Bože, ne ostavljaj me!“ Ispred njega se ukazalo ogromno stablo.

„Popni se gore!“

– I danas sam ubijeđen da sam “odozgo” čuo reči: “Popni se gore!”, od Boga, od svog anđela čuvara, priča, za naš portal, Grujić.

JEDINI  PRETEKAO: Veljko Grujić (Foto: Ninko Đurić)

Još uvijek mu, kaže, nije jasno kako je uspio da se, dok su se uz pucnje sve više približavali i odjekivali pokliči: "Tekbir, Alahu egber, hvataj žive, kolji, ovo je za Alaha!", uspio da uzvere i skrije u krošnju drveta, visokog dvadesetak metara.

– Neopažen, uspio sam bukvalno za pola koraka! I danas imam noćne more od tog mudžahedinskog orgijanja nad zarobljenim Srbima. Trećeg dana su na traktore tovarili ranjene i mrtve. Četvrtog dana, kad se sve stišalo, odlučio sam da se spustim niz drvo, odjednom sam osjetio da ne mogu da ni da se pomaknem. Tek tada sam shvatio da sam opasačem vezan za granu. Uopšte se i ne sjećam vezivanja, prisjeća se Veljko Grujić.

Ovaj danas 68-godišnji ratni vojni invalid, sa teško zacijeljenim polomljenim rebrima i oštećenim sluhom, u procesu pripreme procesa protiv Rasima Delića, svjedočio je pred haškim istražiteljima. Međutim, ne i pred pravosuđem BiH, pošto majski masakr Mahmuljinovog Zeničkog korpusa nije mu ni uvršten u optužnicu. Uprkos da je i to srpsko stratište, ipak, jedan čovjek prživio, kao i odsječenim glavama i žicama na nogama i rukama mnogobrojnih mučenika!

Bitka za koridor

Uprkos velikoj muslimanskoj ofanzivi srpska vojska je u maju, kao i kasnije u julu,  1995. godine uspjela da očuva jedini koridor sa Ozrena prema okruženim borcima i narodu u Vozući. S druge strane poginulo je više komandanata El Mudžahida, mahom veterana iz avganistanskog rata sa Sovjetima, a ranjeni i zarobljeni srpski borci su ubijani maljevima, krampovima, kamama i motornim testerama.

Tragedija prnjavorske porodice Sandić

Posebno je, u moru tragičnih srpskih sudbina, dirljiva i čemerna ona prnjavorske porodice Sandić.  Majka Milena Sandić je, tog kobnog juna 1992., voljom svetskih moćnika, izgubila tek rođeno čedo, kojem nije stigla ni ime da da. Bila je to jedna od 12 banjalučkih beba “zvjezdica”, koje su postale dio srpske tragične istorije u prošlom ratu. Tragična sudbina Sandića, koji su jedan od simbola srpskog stradanja, zaokružena je tri godine kasnije, kada se među žrtvama majskog masakra našao i otac Radomir, pripadnik Prnjavorske brigade Vojske VRS. Otac te voljom svetskih moćnika naprasno ugašene “zvjezdice”-kćerkice, kao saznajemo, živ dospio u ruke krvožednih domaćih i starnih mudžahedina. Pronađen je i sahranjen 18 godina po nestanku.

Ninko ĐURIĆ