Među brojnom pjesničkom družinom u Derventi, koja često organizuje literarne susrete i stihom opisuje ovaj posavski kraj i njegove ljude, građevinski radnik Slobodan Lejić (41) se izdvaja po životnom opredjeljenju i iskustvu, piše Srpskainfo.

On godinama zida kuće i zgrade, šaluje i betonira terase, oblikuje krovove višespratnica, kopa kanale i radi druge teške fizičke poslove. U njegovim rukama tokom dana su kramp i lopata, a naveče olovka i papir.

Slobodan je napisao mnogo pjesama, objavio u više časopisa, a zastupljen je u zbornicima Srpskog književnog kluba „Vihor“ iz Dervente.

Nedavno je nastupio na međunarodnim Ilindanskim susretima „Proljača 2018“, kada je, pred brojnom publikom i kolegama čitao poeziju u gradskom Domu kulture i na visećem mostu na Ukrini.

– U svijet poezije ušao sam stidljivo, nesigurno, strahujući da svoje stihove pokažem bilo kome. U svesci punoj poezije, ispisane u samoći, pronalazio sam svoj lirski svijet kojeg nisam želio da poruši neki bolji znalac pisane riječi. Ohrabrio me ipak Savko Pećić Pesa, pjesnik koji je pročitao nekoliko mojih pjesama, otkrio nam je Lejić svoju literatnu preokupaciju, tokom nedavnih pjesničkih drugovanja u Derventi sa kolegama iz cijelog regiona.

Većina pjesnika, priča Lejić, bavi se poslovima bliskim literaturi, radi u školama, bibliotekama, državniom institucijama…

– Završio sam ugostiteljsku školu, ali sticajem okolnosti, u želji da što prije počnem raditi i zarađivati za život, umjesto tacne i bijelog mantila, dohvatio sam mistriju, budak, lopatu… Shvatio sam u tom ambijentu da težak život, naporan rad, rano ustajanje i kasni odlazak na počinak u talentovanim stvaraocima bruse umjetnički odnosno poetski izraz, opisuje Slobodan Lejić svoje poimanje života i poetskog stvaralaštva.

Njegove pjesme zato su većinom socijalnog karaktera, u njima preovladavaju rime i slike vrijednih radnika, seoskih težaka, opisi prirode i čovjeka, njegovih emocija, strepnji i stremljenja ka boljem i ljepšem svijetu, maštarija iz djetinjstva i prošlosti.

Ovaj pjesnik, kaže, često je neshvaćen, ali ga to ne obeshrabruje.

– Na gradilištima kolegama recitujem svoje pjesme. Oni uglavnom ćute ili šaljivo komentarišu da ne smišljam pjesme dok radimo, da se posvetim poslu, a nakon toga da pišem. Mnogi su u početku nepovjerljivi, valjda misle da poezija, knjiga, priča ili pjesma nisu za radnika, da on nije predodređen da ih piše, povjerio nam je Lejić svoje poetske i životne dileme.

On pripremas i prvi knjigu “Pomoli se za druge i za sebe”.

Prijateljstvo sa pjesnicima iz Slovenije

Slobodan Lejić je, kaže, dobio podršku od kolega iz Slovenije, članova Udruženja srpskih pisaca.

Sa Sašom Gajićem, porijeklom iz Miljevića kod Gradiške koji živi i piše u Sloveniji te predsedava pjesničkom asocijacijom u toj zemlji, dogovorio je zajedničke nastupe i knjige.