Jednostavno, uživam u šarenilu, raskoši boja i blještavilu. Trenutno sam u apstraktnoj fazi i, kada bih sebe i svoj rad morala da opišem, mogu da kažem da generalno pripadam vječnoj apstrakciji. Tu se ne radi o projektima, kao što su građevine ili pak ličnosti, već o mašti koja te obuzme toliko da ne znaš gdje ćeš završiti.

Rekla je to u intervjuu Derventskom listu slikar Nada Milivojac iz Drijena, koja posljednjih 25 godina živi u Italiji, a čije su slike krajem aprila izložene u Narodnoj biblioteci „Branko Radičević“. Milovojac se, osim u slikarku, pronašla i u prozi i poeziji, a optimizam kojim zrači obojio je i njena djela.
– Smatram da su pisanje ili pak slikarstvo stil života, a ne određeno zanimanje. Da bi čovjek formirao svoj način života potrebna mu je sloboda u duhovnom smislu i to sloboda od sebe samog, od drugih ljudi i generalno, od svega – rekla je ona.
Kada i kako se u Vama rodila ljubav prema slikarstvu?
Ljubav prema slikarstvu gajim otkad znam za sebe. Kada sam bila dijete, nije bilo ovakve raskoši i ovolikog šarenila, pa je svaki šareni papirić koji bih našla pored puta za mene predstavljao veliku radost. Drvene bojice tada su bile luksuz i čuvale su se kao posebno blago. Jedva sam čekala da uzmem papir i bojice i da svoju ruku prepustim mašti. Slikarstvom sam ozbiljnije počela da se bavim 2010. godine, kada je nastala moja prva slika.
Koje likovne tehnike koristite i koji smjer u umjetnosti Vam je najdraži?
Kada su u pitanju tehnike, najviše radim akril i ulje na platnu. Veoma rijetko, odnosno, nikada ne koristim olovku, jer definitivno nisam crno – bijeli tip, niti po karakteru, niti u životu, pa tako ni u slikarstvu. Jednostavno, uživam u šarenilu, raskoši boja i blještavilu. Trenutno sam u apstraktnoj fazi i, kada bih sebe i svoj rad morala da opišem, mogu da kažem da generalno pripadam vječnoj apstrakciji. Naime, apstraktnu sliku je nemoguće kopirati, ishod je uvijek drugačiji i upravo zbog toga i jeste fascinantna. Tu se ne radi o projektima, kao što su građevine ili pak ličnosti, već o mašti koja te obuzme toliko da ne znaš gdje ćeš završiti.
Odakle crpite inspiraciju? 
Inspiracija je čudo. Smatram da je to misao koja jednostavno dođe sama u određenom trenutku i ona mene pronađe, a ne ja nju. Okolina, ljudi, karakteri i priroda prepuni su raznih motiva i u svemu tome postoji neka nit, određena ideja vodilja koja itekako može da probudi maštu. Prema tome, moji motivi su šaroliki i raznovrsni i pronalazim ih svugdje.
Vaše slobodno vrijeme nije ispunjeno samo slikarstvom. Čime se još bavite?
Od ranog djetinjstva, bavim se i pisanjem. Dakle, pišem i poeziju, ali i prozu, a trenutno sam posvećena kratkim pričama. Smatram da su pisanje ili pak slikarstvo stil života, a ne određeno zanimanje. Da bi čovjek formirao svoj način života potrebna mu je sloboda u duhovnom smislu i to sloboda od sebe samoga, od drugih ljudi i generalno, od svega. Važno je imati svoj put i prepustiti se inspiraciji da te ponese. Kao majka, domaćica i zaposlena žena, nažalost, nikada nisam imala toliko vremena da se posvetim svemu onome što me zanima, u potpunosti. Ipak, zahvalna sam suprugu i djeci na razumijevanju i što uvijek mogu da odvojim poneki trenutak za sebe.
Sada ste, kako kažete, posebno srećni, jer će Vaše slike neko vrijeme krasiti enterijer Narodne biblioteke „Branko Radičević“. Da li je za to „kriv“ zov zavičaja?
Idući u školu, svakodnevno sam prolazila ovuda, pored Narodne biblioteke, i moja je putanja obavezno podrazumijevala posjetu toj ustanovi. Toliko sam bila redovna, da sam pročitala gotovo sve naslove koji su tada bili na raspolaganju. Kao tinejdžer, bila sam zaokupljena klasicima i teškom literaturom, jer to je, znate, onaj period života kada svako od nas misli da je već odrastao i da je „nešto“. Sjećam se da je biblioteka tada bila zapušena, siva, sumorna i potpuno drugačija nego danas, ali ja sam svejedno rado dolazila. Međutim, ova zgrada je sada mnogo uređenija, ljepša i vedrija i presrećna sam što će moji radovi dati barem mali doprinos njenoj sadašnjoj ljepoti.
S obzirom da ne živite u Dervneti već dugi niz godina, u kakvom sjećanju nosite svoj rodni grad?
U Derventu veoma rijetko dolazim, ali kad god dođem poželim da obiđem sva draga mjesta, iako se dosta toga promijenilo. Mnogo toga više ne izgleda onako kako ja pamtim, ali, bez obzira na to, uvijek rado dolazim. Kada je čovjek mlad sve mu je lijepo i smatram da svi oni koji žale za prošlim vremenima, u suštini, žale za svojom mladošću, koja je sama po sebi predivna. Iako nije sve bilo baš „bajkovito“, moje sjećanje je ipak ispunjeno lijepim uspomenama.

Izložba
Dervenćani u Narodnoj biblioteci „Branko Radičević“ do kraja avgusta imaju priliku da vide dvadesetak slika Nade Milivojac, koje obuhvataju tri teme i to „Štrbački pejzaži“, „Pravoslavni manastiri“ i „Apstrakcija“. Izložba je prodajnog karaktera.