Nisam te ja slagala, zlikovče, kada sam ti odgovorila da me je vas sedam silovalo! A, ti se razbjesnio udarajući me po tijelu i glavi, psujući mi majku četničku, da lažem. Jer vas je, kako si izbrojao, bilo-11! Nisam svjesno lagala, nego sam nakon sedmog izgubila svijest i više nisam znala za sebe… Eto, da ti ovdje, pred sudijama, kažem pravu istinu - zlikovče!

Ovim riječima, sasutim u lice njenom svirepom tamničaru Josipu Toliću, u sarajevskoj sudnici, prisjeća se Nusreta Mujkić (1959), logorašica iz Broda, pakla i golgote preživjele od muslimana i njihovih ratnih saveznika Hrvata.

Nusreta je jedan od simbola stradanja žene u proteklom ratu na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Pristala je da se, za naš portal, prisjeti stravičnih detalja svoje potresne ispovijesti, bas na 27-godišnjicu zločina i stradanja Srba iz Sjekovca i Broda.

Iako muslimanka, stradala je „od svojih“! Samo zbog toga što je od početka ratnog požara ostala uz Srbe, kao i čovjeka, Srbina, za kog se još tada udala i sa kojim je i sada.

Odmah na početku, kaže, želi da ispravi jednu nepravdu, prećutkivanu istinu iz, nije teško dokučiti, čudnih razloga. Pogotovo mediji iz Federacije BiH, nisu jasno naznačili težinu zločina koje je počinio njen krvavi tamničar. Samo uopšteno i površno su iznošene njegove surovosti, pri izricanju presude.

S druge strane, u njenom paklenom stradanju, ti isti krvnici su, uglavnom, bezimeni i nepoznati.

- Želim da istaknem da je, pravosnažno na deset (10) godina zatvora, osuđen moj krvnik i zlikovac Josip Tolić, pripadnik HVO-a pri 102. odžačkoj brigadi. Malo je dobio, a zaslužio je barem doživotnu! S obzirom na sve grozote i strahote koje je učinio meni i mojim sapatnicima, kao i onim koji nisu imali sreće preživjeti. Ništa manje me ne boli i činjenica da, ni poslije 27 godina, pravdi nisu privedeni mnogi oni koji su bili isti ili još gori od zločinca Tolića - ni poslije gotovo tri decenije Nusreta ne krije svoje ogorčenje.

Prije početka rata bila je zaposlena u ugostiteljskom objektu „Lađa“, u odžačkom naselju Novi Grad. Kada je Hrvatska izvršila agresiju, odlučila je da ostane sa komšijama Srbima. Međutim, aprila mjeseca 1992, nakon silnog granatiranja, vojska Republike Hrvatske i domaće paravojne muslimansko-hrvatske formacije su blokirale i potom ušle u selo.

Srpsko stanovništvo je odvedeno u logore u Odžak. Među njima tada nije bila i Nusreta.

- Nisam željela da padnem u ruke muslimanima i Hrvatima. Nas šestero prijatelja krenulo je u proboj kroz muslimanske i hrvatske linije, ka selu Gornji Svilaj. Nismo dobro poznavali teren, pa smo zarobljeni u šumi Bršćanica, od strane komšija iz Donjeg Svilaja, koje su nosile znamenja „zengi“. Među pripadnicima ZNG koji su nas zarobili prepoznala sam i zapamtila Božu Matanovića, Jozu, Matu i Iliju Barukčića, izvjesnog Baotića zvanog Čiko - priča Nusreta.

Zajedno sa njom u proboj su tada krenuli pokojni Jovo Milošević i Boško Pavić, te Jadranko Pavić i Miro kome se ne mogu sjetiti  prezimena. Svi su bili iz Novog Grada, kao i Ana Čukić, udato Pavić. Smrtno su pogodili Jovu, dok je ranjeni Boško iskrvario na putu za logor u Đakovo, u Hrvatsku.

- Odmah su nas pretukli tu u šumi, govoreći da smo četnici. Pogotov su se okomili na mene tvrdeći da sam najveći četnik! Potom su nas potovarili u kamionom, i u Donjem Svilaju, skelom, preko Save prebacili u Hrvatsku - priča Nusreta.

Tako su ovi, zvanično, državljani BiH, kao roblje, prebačeni u drugu državu - Hrvatsku. Dvadesetak dana u Vatrogasnom domu u Đakovu, bili su izloženi paklenim mukama. Bila je to jazbina ZNG i tzv. „crnokošuljaša“ iz Rijeke, Splita, Pule i drugih hrvatskih gradova.

- Svakodnevno su nas terorisali i premlaćivali. Srpskom zastavom bi čistili čizme i potom nam je trpali u usta.  Vrhunac mučenje je bio kada smo satima visili na rešetkama na prozorima, ruku vezanih lisicama a da pritom nogama nismo dodirivali tlo. Visili smo i gubili svijest, a oni se smijali i uživali. Ko god je stigao tukao nas, psovao, pljuvao, šutirali nogama, udarali kundacima pušaka, nogarima od stolica, motkama… - kaže Nusreta.

Nusreta Mujkić

Na nesreću ove žene, gotvo svakodnevno višesatno silovanje bio je njen poseban krug pakla.

- Bilo je dana da sam gotovo svakih sat vremena silovana. Sa stepenica gdje smo bili „smješteni“, odvodili su me u nekakvu prostoriju na spratu gde su se nadamnom iživljavali na nekom vojničkom krevetu. Bila sam žrtva najgnusnijeg i najperveznijeg grupnog silovanja. Ni slutila nisam da to ljudski um može pojmiti i smisliti. Zadovoljavali su se time da mi urniraju u usta govoreći da, kao četnikuša, nisam ništa bolje nisam ni zaslužila. Kada bi pala u nesvijest, polijevali su me hladnom vodom, da bi mogli nastaviti dalje sa svojim iživljavanjem - govori Nusreta o

Paklene muke, međutim, nastavljene su ponovnim povratkom na tlo BiH. Patnja i nesreća nastavak su imali u odžačkom logoru tvornice „Storlit“.

- Saznala sam da nas je u tom logoru bilo oko 750, uglavnom civila iz Novog Grada, Dubice, Trnjaka i drugih sela i zaselaka. U jednoj od ćelija bilo je šest žena, među kojima i jedna muslimanka iz Modriče - kaže Nusreta.

„Vatreni konji“ u odžačkom logoru za Srbe

Dodaje da su, tu u odžačkom logoru, najviše zlopatili nju i sada pokojnu Rosu. Posebnu torturu je doživjela kada je otkrivena da je, čisteći kuhinju, dokopala se nešto hljeba, cigara i vode, koje je kroz prozor ubacila logorašima. Tri dana  je od udaraca bila nepomična i bez svijesti.

- Upravnik logora bio je Anto Golubović, a njegovi zamjenici bili su Josip Tolić i Jurica Juro Božić, zvani „Vauga“., njegov brat Ivica, i neki takođe zlotvor zvani  Bekrija. Bili su, uglavnom, komšije i najveći zlostavljači i silovatelji, predstavljajući se kao udarna pesnica nekakve njihove formacije pod nazivom „Vatreni konji“! Sa svojom zločinačkom i surovom družinom „hosovaca“ u crnim uniformama upadao je i iživljavao se Slavko Bilandžić, poznatiji kao Šuger, iz Slavonskog Broda. Gotovo da nema seksualnih zlostavljanja i perverzija koje nisu ispoljavali i primjenjivali pogotovo kada su bili pijani - s neskrivenim bolom se prisjeća naša sagovornica.

Sjeća se da su njihovi surovi tamničarima sa tim iživljavanjem „častili“ i drugu svoju sabraću pristiglu iz Tuzle i drugih okolnih gradova. Svi logoraši bi posebnoj torturi bili izloženi kada bi mučitelji banuli nakon što bi im na frontu poginuo neki od saboraca.

- Poznato mi je i svjedočila sam da su i muškarci, uz smaknuća poput ubistva šest mladih vojnika JNA, koje sam lično vidjela zatočene u nekom kavezu, takođe bili žrtve najgroznijeg seksualnog zlostavljanja. Silovali su nas žene, ali i mnoge logoraše, i nagonili su ih da to čine međusobno - ističe Nusreta.

Među logoraše „Storlita“, 20. juna 1992, doprlo je saznanje da je upravnik logora Anto Golubović naredio da se na stadionu u Novom Gradu, kod Odžaka, bagerima iskopaju jame u koje će biti zatrpani svi logoraši. Jame su već bile iskopane i pripremala se masovna egzekucija.

- Imali smo neviđenu sreću da je iz logora u školi u Odžaku uspio izaći profesor Čedo, koji je otkrio Međunarodnom komitetu Crvenog krsta za postojanje našeg, u „Storilitu“, velikog logora. MKCK je banuo u poslijednjem trenutku, registrovao nas i spasio od sigurne smrti - priča Nusreta i nastavlja:

- Naše patnje, međutim, nastavljene su u novom logoru u zgradi osnovne škole u Novom Gradu. Tu smo prebačeni odmah po registrovanju ali i nakon što je srpska vojska oslobodila Modriču. Bili su dodatno razjareni i uznemireni, pa su nas neprekidno zlostavljali.

Ipak, 5. juli 1992. je dan koji Nusreta nikada neće zaboraviti. Tog dana uspjela je pobjeći.

Jedan, kako kaže, „zengista“ joj je naredio da u dvorištu škole opere „džip“. Iskoristila je momenat kada je s drugu stranu vozila bila okrenuta prema obližnjoj šumi. I danas je uvjerena da je sa zvonika obližnje crkve čula božji, ili već čiji glas, spasa.

- Bježi! Šta čekaš, bježiiii! Taj odlučni glas iz pravca crkve, koji mi i danas odzvanja u ušima, otklonio je u meni svaku dilemu. Dala sam se u bijeg i ubrzo nestala u šumi. Sedam dana sam se u njoj krila, a spavala u jednom napuštenom rovu, dok je kiša neprestano padala. Sreća je da je tu u Novom Gradu u nekoj kući bila komšinica Petra, pa mi je u šumi povremeno ostavljala hranu. Srpska vojska je 12. jula ušla u Novi Grad. Tada sam izašla iz šume i prestala se kriti. Poslije tri i po mjeseca golgote, bili su to i moji oslobodioci i spasitelji - završava, za naš portal, svoju potresnu ispovijest Nusreta Mujkić.

Dodaje da tada saznaje da su uoči ulaska Vojske Republike Srpske njeni sapatnici logoraši prebačeni u logor u Bosanski Brod gdje su izloženi novim patnjama i stradanjima. Ona se, kaže, bijegom, barem nešto ranije, nakon troipomjesečne golgote, strave i užasa, uspjela spasiti.

Trajne posljedice

Nusreta Mujkić je iz muslimansko-hrvatskih logora izašla kao teški invalid sa trajnim posljedicama. Od posljedica logorske torture preživjela je i moždani udar. Stekla je status civilne žrtve rata, sa skromnim primanjima i po osnovu invaliditeta, a i od strane Centra za socijani rad zbog nemogućnosti obavljanja bilo kakvog posla.

Nusreta Mujkić i Marko Grabovac

- Posebnu zahvalnost za nesebičnu pomoć u svakom pogledu dugujem Marku Grabovcu i njegovoj supruzi. Marko je dugogodišnji predsjednik Udruženja nestalih opštine Brod, a osim dvostrukog ranjavanja i sam je stradalnik, pošto još traga za nestalom majkom, a u ratu mu je svirepo ubijen jedan brat, dok je drugi prošao torture muslimansko-hrvatskih logora. Svakako, želim da istaknem i izuzetno razumijevanje i uvijek pruženu ruku pomoći načelnika opštine Brod Ilije Jovičića. Inače, meni kao muslimanki od Srba nikada ni dlaka sa glave nije falila. Tu istinu stalno ponavljam i ponavljaću - ističe Nusreta.

Srbi, svjedočite o svom stradanju!

Naša sagovornica naglašava da je, uz onaj podsticajni glas iz pravca crkve u Novom Gradu „da ne čeka, već da bježi“, prevagnulo da se da u smrtonosno rizičan bijeg i to što su joj njeni tamničari otvoreno dali do znanja da je kao muslimanku-svjedoka ne smiju ostaviti u životu.

- Svjedočila sam u procesu protiv dolijalog Josipa Tolića, koji je dobio „samo“ deset (10) godina robije. Živim za dan da svjedočim o zlodjelima i drugih zlikovaca, koji se uglavnom kriju u Hrvatskoj. Apelujem na Srbe da svjedoče i javno govore o svom stradanju. Čujem da im po Posavini nude novac… Pa, i meni su nudili da ćutim. Ali, ja bih ne samo odavno potrošila taj prljavi i krvavi novac, nego i dosolila na svoje otvorene rane. I tako ne bih smjela i mogla da na sudu svjedočim i ovako javno govorim - kategorična je Nusreta Mujkić.

Ninko ĐURIĆ