Iako je „na korak do stote“ Ljubica Gavrić u 98. godini sama brine o domaćinstvu, sadi baštu i cijepa drva, a ni politika joj nije strana, pa već odavno nosi titulu najstarijeg člana Socijalističke partije.

Rođena je u Osinji u vrijeme kada je radnik koštao šest kilograma kukuruza dnevno, samo dva, tri brda dalje od kuće u koju se udala, u porodici sa još četvoro braće i sestara, od kojih je ona najstarija. Nikada se, priča baka Ljubica, nije libila posla, a radila je rame uz rame sa muškarcima.

– Sijeno kada se djelo, uvijek sam ja bila ta koja je na sijenu, a muškarci su uvijek bacali, meni tako bilo lakše i kada dođem do vrha stožine, opašem je konopcem i spustim se uz konopac na zemlju – sjeća se baka Ljubica te dodaje da se ni pod stare dane ne predaje, jer je pretprošle godine sama otresla i pokupila sve šljive i sama ispekla rakiju.

Ovog proljeća već je posijala krompir, luk, mrkvu, peršun i to, kako kaže, sve mora biti „pod špagu“.

Udovica je 34 godine i od tog dana živi sama u kuću i nema namjeru da je napušta iako bi mnogo lakše bilo kod nekog od svoje djece. Kod svoje kuće je, dodaje, najslobodnija. Prebirući po sjećanjima dodaje da je bezbroj puta pješke iz Osinje otišla u Derventu, a upravo je jedno od svoje četvoro djece rodila na putu do Dervente.

– Nije to bilo kao sada. Nekada je bilo sramota i pričati o trudnoći. I tako, ja trudna krenem u Derventu, u povratku, negdje u Lupljanici, krene porođaj i ja dijete rodim u šumi, jer nisam uspjela da stignem do prve kuće. Pocijepam dio košulje i djetetu svežem pupčić, a imala sam nožić kod sebe i on mi posluži da presiječem pupčanu vrpcu. Jedva sam uspjela da dozovem neku ženu da dođe do mene i ona nas primi da prespavamo kod nje. Sutradan ujutro sa bebom prepješačim do kuće – priča ova vremešna Dervenćanka koja je kroz svoj životni vijek svakakve nedaće pregurala preko svojih leđa.

U mladosti je bila veliki znalac za sve vrste ručnih radova, a preteča svega je bio krojački kurs koji je pohađala umjesto osnovne škole. Vještinu je zadržala do danas, pa je prije nekoliko dana za praunuku isplela čarape, priglavke, prsluk i suknjicu.

– Sadila sam lan i konoplju, brala je, potapala u vodu i kiselila, sjekla je i „tukla“, izgrebenala, prela i od tog tkala košulje i rubinu. Vezla sam zavjese i čaršafe, a plela sam sve od čarapa do džempera i to sve kada se odmaramo od posla na njivi – priča baka Ljubica koja je djecu školovala radom za šivaćom mašinom.

– Sve viđenije Dervenćanke su dolazile kod mene da im šijem pantalone u trapez, suknje i košulje i zahvaljujući tom zanatu, jedna kćerka je završila fakultet, što je u to vrijeme bila velika stvar, dok su svi ostali završili srednju školu, iako ja nemam ni jedan razred škole – rekla je ova baka koja je uz braću naučila da čita i piše, a na tavanu, priznaje, ima kolekciju izdanja Derventskog lista koji datiraju još iz osamdesetih godina prošlog vijeka.

Politika
Baka Ljubica i u 98. godini politički je aktivna i najstariji je član Socijalističke partije.

– Nekada sam redovno išla na partijske skupove dok nije zavladala korona. Nikakav problem mi nije bio da se očas posla zaputim u Banjaluku i baš mi je žao što je pandemija sve stopirala – priča baka dodajući da su je socijalisti obradovali poklonima, kao i svake godine, za rođendan.

derventskilist.net