Marko Šokić iz Donjeg Višnjika sa 93 godine potpuno sam održava okućnicu i 80 dunuma zemlje i šume

Iako je uveliko gazi desetu deceniju Marko Šokić iz Donjeg Višnjika sam održava imanje, kosi dvorište i krči voćnjak, brine o živini, a donedavno je imao i krave i svinje, a sve kako nahranio svoju ljubav prema rodnom selu i svojom domu.

Ovaj devedesettrogodišnjak, iako je rođen i odrastao u kući u kojoj je bilo 18 ukućana, danas živi sam. Sahranio je suprugu i sina, a njegova uzdanica, unuk koji živi u Hrvatskoj, zbog otežavajućih okolnosti koje je donio korona virus, sve rjeđe može da mu dođe.
Djed Marko kaže da ga život nije mazio, ali da nema razloga da se žali. Sve što je stekao, ističe, zaradio je sa „svojih deset prstiju“ baveći se poljoprivredom, a ni dan danas ne odustaje od vožnje traktora. Ovaj živahni Višnjičanin kao jedini zdravstveni problem navodi taj da se ponekad uspava i da mu se zbog toga vatra ugasi.

– Imam 80 dunuma šume i zemlje. Do prije dvije godine sam sve sam obrađivao, orao, sijao, kosio. Sada su me malo stigle godine. Iako i dalje mogu da radim, nisam više tako brz, ne mogu da stignem, pa samo ponekad pokosim livadu za sijeno i to je to, ali mnogo mi nedostaje da malo upalim traktor i obiđem selo – ispričao je djed Marko koji je sam pripremio drva za zimu i svaki dan cijepa po malo, onoliko koliko mu je potrebno.

Još kao mladić otišao je trbuhom za kruhom u Libiju, gdje je zaradio novac za pilanu i za dva zlatna zuba.

– Bio sam u Libiji skoro dvije godine. Kada sam se vratio, odlučio sam da započnem posao sa pilanom koji se, kasnije se pokazalo, isplatio i od koga sam izgradio kuću i kupio zemlju, te kupio poljoprivrednu mehanizaciju – sjeća se djed Marko prisjećajući se vremena kada je njegova supruga, sa kojom je bio u braku 58 godina, oboljela.

– Prije 12 godina moja supruga, moj životni saputnik, u 78. godini izgubila je bitku sa opakom bolešću. Ona nije mogla da se psihički izbori sa smrću našeg sina i umrla je u strašnim mukama. Ja sam je njegovao četiri godine. Nisam dozvolio da ide u dom ili kod sestara – priča djed Marko koji dodaje da kroz život korača sa vjerom u Boga.

– Možeš čitav život igrati i tamburati, ali dok ti onaj „odozgo“ ne presudi. Ja još nisam siguran da li je ova moja dugovječnost kazna ili nagrada, jer nimalo nije zgodno kada puno ostariš – kazao je on.

Djed Marko je čvrsto vezan za rodni kraj, kuću i imanje. Ali, iako je selo skoro pusto, on je sebi dao zadatak da će se do posljednjeg atoma snage boriti da tu opstane.
– Sve što sam stekao, ostavljam unuku u amanet, pa neka radi šta hoće, ali za mog života neću dozvoliti da zaraste u trnje – odlučan je djed Marko.


Fudbal

Djed Marko se sjeća i perioda prije posljednjeg rata, kada je Derventa imala 52 sela i tvrdi da je bio u svakom od njih.
– Mnogo sam volio fudbal, volim ga i danas. Nekada sam na sve turnire išao ili kao igrač ili kao publika – sjeća se vremešni ovaj Dervenćanin.

derventskilist.net

Tagovi: