Glupost je tragedija svjetskih razmera. Razni oblici gluposti nanijeli su čovječanstvu više štete nego bilo koji rat, prirodna nesreća ili revolucija. Ove dvije misli stoje kao moto knjige „Istorija ljudske gluposti“ Pola Taborija koju je prije nekoliko godina objavilo čačansko Umetničko društvo „Gradac“.

Tabori se, kako navode mediji, potrudio da u ovoj svojevrsnoj enciklopediji navede primjere iz istorije koji su naročito glupavi i to u različitim oblastima ljudskog djelanja. Najimpresivnije poglavlje nosi naslov „Kad zakon pobudali“. Primjeri su, veli kritika, drastični, a jedan od najdrastičnijih slučajeva koji Tabori navodi je suđenje i izvršenje kazne zbog krivičnog djela – samoubistva.

U sudnici bi tada umjesto okrivljenog (opravdano odsutnog) zauzimao njegov „zamjenik“ koji je istovremeno igrao i ulogu branioca. Tabori opisuje slučaj iz 1725. godine koji je zabilježen u arhivama francuskog pravosuđa kada je kraljevski tužilac pokrenuo krivični postupak protiv Šarla Ajona koji se ubio, a koga je u odsustvu zamjenjivao i branio sudski pisar Žak de la Port. Na suđenju je nepobitno dokazano da se Ajon „namjerno i dobrovoljno ubio“ i to tako što je vezao sopstvene noge, bacio se u potok i udavio se. Zbog toga je njegov leš osuđen na to da bude položen potrbuške, bez odjeće i da bude vučen po ulicama svih mjesta u opštini Šoze.

Tabori iscrpno opisuje i slučaj koji se desio 1519. godine kada se u švajcarskom mjestu Štifls sudilo poljskim miševima. Miševima je po zakonu dodijeljen branilac i sva pravna zaštita, a Tabori daje i izvode iz zapisnika, kao i završni govor odbrane i tužilaštva. Poslije dramatične parnice miševi su osuđeni da u roku od 14 dana napuste livade, pašnjake i oranice opštine Štifls, bez prava da se ikada vrate. Međutim, presuda je vodila računa i o nekim objektivnim okolnostima. U slučaju da je neka od mišica zanijela ili je pak neki mišić bio previše nejak za put - rok iseljenja bi se produžavao za još 14 dana, a za to vreme bi mišica ili mišić bili pod zaštitom suda.

Tabori navodi i slučaj nekog prgavog ruskog jarca, osuđenog na progonstvo u Sibir, ali i slučaj tužnog francuskog vola koji je, zbog toga što je nekom prilikom probo čoveka, poslije regularnog suđenja i saslušanih mnogobrojnih svjedoka, osuđen za ubistvo s predumišljajem i obješen na seoskim vješalima.

„Istorija ljudske gluposti“ detaljno navodi i nevjerovatnu pravnu raspravu u Jeni 1709. godine o tome da li trudna žena koja se porodi dok putuje diližansom mora da plati kartu za dijete. Tu je i rasprava ili pravnički traktat o šamarima i njihovim pravnim posljedicama. Ozbiljan problem pojavio se pri samom definisanju šamara, što i nije tako jednostavno ako „šamaratelj“ nema nijedan prst na ruci.

Primjera ljudske gluposti je mnogo. Sve do sada navedeno zapravo predstavlja raniju kritičku impresiju o Taborijevoj knjizi. Koji bi zanijemio pred činjenicom da je u Banjoj Luci dana tog i tog donesena odluka da je muzika u kafanama dozvoljena, ali da gostima nije dozvoljeno da uz muziku pjevaju i plešu, niti da je muzici dozvoljeno da bude glasnije od 65 decibela. Ovo ne bi trebalo biti posebno poglavlje u Taborijevoj knjizi. Ovo bi trebao biti poseban tom. Divno je biti savremenik sa takvim genijalnim umovima.