Od nekog vremena, na radost svih nas, u stručnoj, ali i široj kulturnoj javnosti prisutna su mnogo više nego ranije aktuelna pitanja upotrebe savremenog srpskog jezika i našeg pisma ćirilice.

To su, razumije se, dobri signali koji obećavaju da je došao kraj nedopustivo dugom periodu nebrige i maćehinskog odnosa prema najvećim duhovnim vrijednostima srpskog naroda. U nadi da povećana zainteresovanost za naš jezik i pismo neće ostati prolazni, pomodni trend trenutka, preduzmimo konkretne korake na unapređenju naše jezičke kulture. Za ovu priliku vam nudim nezvaničnu rang-listu naših najčešćih jezičkih grešaka, izrađenu prema kriterijumima učestalosti i masovnosti pogrešne upotrebe jezičkih jedinica.

Neslavno prvo mjesto na ovom popisu zauzima riječ kojom imenujemo svog omiljenog i nerazdvojnog četvorotočkaša. „Kad si kupio to novo bijelo auto? – pita prijatelj prijatelja na parkingu. Imenica automobil, kraće auto, gramatičkog je muškog roda, a nikako srednjeg. Zato je pravilno reći – taj tvoj novi bijeli auto.

Često i na svakom koraku čujemo iskaze: „Sageo se da dohvati loptu. Nageh se kroz prozor. Pomakeo si se da oni prođu.“ Odrecimo ih se što prije, jer su pogrešni, mada su u našoj sredini gotovo u masovnoj upotrebi. Pravilni su potpuno ravnopravni „dvojnici“, tzv. dubleti – sagao se ili sagnuo se, nagoh se ili nagnuh se, pomakao se ili pomaknuo se i slično.

Iako se naša lokalna zajednica može pohvaliti dosta korektnom upotrebom padeža, ipak nerijetko u govoru i pisanom kazivanju odstupamo od jezičke norme. Evo prepoznatljivih primjera iz naše svakodnevice:
„Joj, šta će biti s nas!? Posjekao sam se sa nožem. Nebojša je oženio Milicu. Sutra me obavezno kontaktiraj. Juče smo pobijedili utakmicu.“ Uz prijedlog s, sa uvijek treba upotrebiti imensku riječ u instrumentalu – s nama, s njim, s Markom, a nikako u genitivu – s nas, s njega i sl. Kad imenica u instrumentalu označava oruđe ili sredstvo za vršenje neke radnje, upotrebljava se bez prijedloga s, sa, a kada označava društvo, prijedlog s, sa obavezan je. Zato je pravilno: sjeći nožem, voziti se autom, ali pričati sa drugom itd. Pod uticajem germanskih jezika masovno pogrešno upotrebljavamo imenicu u akuzativu uz glagol oženiti – a jedino je u duhu srpskog jezika kada kažemo ili napišemo – oženiti se Milicom, Jelenom, Majom i sl. Novija je, pomalo pomodna navika, opet pod uticajem stranog jezika, da umjesto pravilnog oblika – kontaktirati sa mnom, s prijateljem i slično, mnogi naši sugrađani upotrebljavaju pogrešnu frazu – kontaktirati mene, majku, Nebojšu… Novi jezički „specijalitet“ je i pogrešna fraza „pobijediti utakmicu“ umjesto pravilne sintagme: pobijediti na utakmici, odnosno pobijediti protivnika na utakmici, piše Derventski list.

Poprilično veliku učestalost bilježi pogrešno slaganje odričnih zamjenica (niko, ništa, ničiji, nikakav) sa prijedlozima. Više puta u toku dana čujemo ove i slične rečenice: „S nikim se ne družim. Pjesma se ne čuje iz ničijeg dvorišta. Ne slažemo se oko ničega.“ Pravilno je reći i napisati odvojeno kao tri riječi: ni s kim se ne družiti, ni iz čijeg dvorišta, ni oko čega se ne slagati, ni u šta se ne miješati, ni na kojem mjestu, ni u kakvo društvo itd.

Mnogi od nas kažu: „Danas trebam otići svom porodičnom ljekaru“. Kada glagol trebati kao dopunu ima neki drugi glagol, on postaje bezličan i upotrebljava se samo u 3. licu jednine srednjeg roda. Po tom pravilu prethodna rečenica treba da glasi: „Danas treba ili trebalo bi da odem svom porodičnom ljekaru“. Ali, kada nema glagolske dopune, glagol trebati se upotrebljava u ličnim oblicima: „Danas te trebam“, ili „Trebate li čiste maramice?“

Grupu opisnih pridjeva srpskog jezika često pogrešno kompariramo. Strog profesor je u prvom stepenu poređenja stroži, a ne strožiji, visok čovjek je viši, a ne visočiji ili višlji, gorka kafa je gorča, a ne gorčija ili gorkija, bijesan pas – bjesniji, a ne bješnji, tijesne cipele – tješnje, krepak mladić – krepkiji itd.
Na kraju još da „ugostimo“ dva leksička noviteta iz našeg političkog novogovora, koje povremeno čujemo sa govornica u istupu ponekog našeg zvaničnika:
„Cijenim da hitno treba donijeti novo zakonsko rješenje.“ „To pitanje moramo uobziriti prilikom donošenja zaključaka.“

Iz konteksta prve rečenice vidljivo je da je glagolu cijeniti pripisano pogrešno značenje. Trebalo je upotrebiti druge odgovarajuće riječi: ocijeniti, smatrati, misliti i sl. U drugom primjeru govornik se upustio u svojevrsnu jezičku avanturu jer je skovao novu, nepostojeću riječ srpskog jezika: uobziriti, po analogiji sa poznatom frazom – uzeti u obzir. Mada u osnovi jezičko eksperimentisanje može biti plodotvorno, u ovom primjeru smo ipak dobili jednu prilično nezgrapnu riječ koja „para uši“. Izleti na nedovoljno poznat teren, bar kada je o maternjem jeziku riječ, kriju mnoge zamke i rizike.