Znate onu pjesmu ''Oženjen sam, kao momak živim''?

E, ovaj naslov na koji ste kliknuli – je moja verzija.

I u mojoj verziji to baš i nije pjesma.

Više je tužbalica. Narikuša.

Jer život današnje, savremene, pa još i udate balkanske žene, često se svodi na život samohrane majke.

(Bez ikakvog lošeg osvrtanja na one koje su i papirološki samohrane.)

Elem, mi koje smo se dobrovoljno udale, rodile djecu i odlučile po cijenu raznih stanja ostati u braku, sve češće se sudaramo jedna s drugom, u zajedničkim situacijama, i na istim mjestima.

S djetetom u jednoj i cegerom u drugoj ruci.

S brdom obaveza i moranja u glavi i dobrom kilometražom pod nogama.

Zar nije?

Koja se prepozna u priči – neka digne ruku.

‘Ajmo.

Ustajanje, buđenje djece, oblačenje. Radim ja.

Gdje su patike, šta će da obuku, ko sprema doručak. Opet ja.

Vodi u vrtić, do škole, vraćaj, radi domaći, hrani, briši guzu, idi na roditeljski…

?

Pa ja.

Do pijace, prodavnice, apoteke, do knjižare, do Kineza, do doktora… Eto mene opet.

Je l’ treba na predstavu, kupiti čizme, u šetnju, do rodbine, u bioskop…

Lijepo me sramota ponavljati…

Ja.

Pretrpana kesama, cegerima, sa svih strana kao hrčak vučem kući. Nogama otvaram vrata, laktovima zatvaram. Mijenjam sijalice, unosim drva, vučem kutije u potkrovlje, rasklapam aspirator, krečim, i družim se sa šrafcigerom k'o s bratom rođenim.

A udata.

Muž uglavnom pojma nema ni kad je trening i čas matematike, ni gdje mu je zimska jakna, ni kad treba čistiti sifon od sudopere, ni šta kupiti njegovoj mami za rođendan, ni da navuče jastučnicu.

A kao punoljetan.

Oženjen čovjek.

Otac.

I nije cijela ova prozivka zbog (nedajbože) manjka ljubavi, iliti na račun njih, muških. Ne.

Ovo je javna prozivka za sve nas – Pepeljuge 21.vijeka, koje smo bile dovoljno glupače, pa na svoja pleća svalile sve što smo svaliti mogle.

A i mogle smo.

A i glupače smo.

Samo što se toga sjetimo uvijek nakon ponoći.

Baš u ono vrijeme kad završavamo ručak za sutra, puštamo još jednu mašinu šarenog ili krećemo da kačimo zavjesu koju smo upravo ispeglale.

To je ono vrijeme kada magija prestane, a mi se pretvorimo u nesretnicu u staroj, iscjepanoj trenerci, i sjetimo se da je ona lujka – dobra vila – zeznula i nas, i bundevu i miševe.

To je vrijeme kada sabiramo 2 i 2, i po stoti put kažemo sebi da će sutra to morati biti 4, pa kud puklo da puklo.

A pukne uglavnom po našem vremenu, našim rukama i našim živcima.

I, znate šta me jedino tješi?

Šta mi jedino znači, odzvanja u ušima od sreće?

To što me, u cijeloj ovoj farsi od bajke, moja mala princeza i moj mali princ – gledaju kao kraljicu.

Pravu.

S pravom krunom, pravim biserima i pravom, pravcatom svilom.

Što sam njima, u njihovim okicama, ja, mama-supermama. Sa svim čarobnim moćima i štapićima.

Da li u ruci držim olovku, čekić ili varjaču, oni u meni uvijek vide kraljicu koja ispunjava njihove snove i željice, i znaju da će u mom zagrljaju uvijek pronaći odmor za svoje trepavice, slušaoca za njihove priče i melem za sve svoje boljke.

E, to.

Baš to.

Pa, i nije malo.

Je l'da?

(Lola)