Mom ocu Blagoju Đurašu krvnici su prvo izbili zube, polomili kosti, dodatno ga mrcvarili ubodima noža, tjerali ga da na koljenima hoda po staklu, s kaišem oko vrata, a onda ga je Azra Bašić, ne trepnuvši – zaklala! Potom su hrvatski vojnici sa pripadnicima domaćih hrvatsko-muslimanskih jedinica, predvođeni krvavom Azrom, igrali oko mrtvog tijela.
Ona je dobitno podvriskivala: “Jedan vojvoda manje”. Ovako za “Novosti” počinje potresnu ispovijest Slaviša Đuraš (40), o stradanju oca Blagoja, 26. aprila 1992. godine u tadašnjem srpskom gubilištu i paklu u derventskom Domu JNA. Prvi put, iznosi godinama gomilanu muku izazvanu svirepim zločinom dželata o kojem bruji ne samo region, već i mediji u SAD, odakle je 22. novembra krvava Azra isporučena BiH.
“Još je strašnije, ona je trojicu naših komšija, Radojicu Garića, Dragana Kovačevića i Mila Kuzmanovića, kako su mi oni lično ispričali, tjerala da ližu i piju krv iz prerezanog vrata mog oca. Pitala ih je da li bi im umjesto četničke, možda više godila i slađa bila ustaška krv”, priča sa gorčinom Slaviša Đuraš. Za razliku od Garića i Kovačevića, Mile Kuzmanović, nažalost, neće dočekati izlazak monstruma pred lice pravde. Preminuo je nedavno. Šest polomljenih rebara, gotovo smrskana glava, iščupani nokti, urezana četiri slova “S” na tijelu, kao i druge muke kojima su ga podvrgli Azra i njena sabraća po zločinu, doprinjeli su da prerano ode sa ovog svijeta. Atmosfera i dešavanja u današnjem Domu kulture u Derventi, na čijem ulazu je podignuta spomen-ploča, bili su deveti krug pakla.
Među krvnicima koji su se posebno isticali u užasnom premlaćivanju Blagoja Đuraša bili su i Dervenćani, braća Esad i Derviš Čavalić. Oni su za to nedjelo dobili pet, odnosno pet i po godina robije, dok Azri slijedi suđenje – za klanje.
Međutim, nije Azra samo tjerala Blagojeve zarobljene komšije da ližu i piju krv iz njegovog prerezanog vrata. Tjerala ih je i da ga drže, dok su mu krvnici lomili kosti. Ironijom sudbine, to će se kasnije pokazati ključnim u identifikaciji njegovih posmrtnih ostataka. Zločinci su učinili sve da zametnu tragove. Čak i lansiranim glasinama da je Blagoje viđen živ negdje u inostranstvu sa ožiljkom na vratu.
Tek 2003. godine, sasvim slučajno, u rejonu Zelenika, šest kilometara od Dervente, pronađeni su posmrtni ostaci Blagoja Đuraša. Čisteći odvodni kanal ispod puta, zgranuti radnik “Doboj-puteva” grabljama je izvukao lobanju i potom odvojeno tijelo, zamotano u ceradu.
“Srećom, zajedno sa mnom na identifikaciju je došao naš komšija i očev sapatnik Dragan Kovačević. On je zatražio da se utvrdi da li na pantalonama nedostaje jedna pertla za kaiš, pošto se prisjetio da je na Blagojevim pukla u njegovim rukama dok ga je, primoran, držao dok su ga krvnici tukli. Da smo tada ispustili posmrtne ostatke mog oca, pitanje je da li bismo danas ovako mogli pričati o njegovoj tragičnoj sudbini”, završava potresnu ispovijest Slaviša Đuraš.
Bijeg
Gotovo da nema srpske porodice u Čardaku a da nema beleg stradanja od komšija Hrvata i Bošnjaka, odnosno njihovih paravojnih jedinica pri HVO. “Među zarobljenima je bila i moja majka. U toj nesreći imala je sreću da je s puškom u ruci na oku drži mlađi muslimanski vojnik, njen bivši učenik. Vjerovatno zbog stida ali i poštovanja, on se u jednom trenutku okrenuo, što je ona, sa još nekoliko žena, iskoristila i pobjegla. S kantom u ruci majka je prevalila dobar dio grada, pregazila tada srećom plitku Ukrinu, i spas našla u kasarni JNA”, priseća se Slaviša Đuraš, koji je u to vrijeme stradanja imao 16 godina. Samo koji dan prije iz Čardaka je uspio da se spase odlaskom u rodne susjedne Kalenderovce. Danas je uspješan privrednik i novoizabrani odbornik u SO Derventa.
Štitio komšije Bošnjake
Tog kobnog i krvavog Vaskrsa, 26. aprila 1992. , Blagoje Đuraš je zarobljen zajedno sa još oko 130 mještana naselja Čardak, upadom regularnih hrvatskih jedinica. Prije toga od smrti i bilo kakvog maltetiranja on je spasao dvojicu zarobljenih vojnika HVO. Založio se da budu upućeni u derventsku kasarnu JNA, odakle su kasnije pušteni na slobodu. Riječ je o Dervenćaninu Maidu Sipiću, dok se imena tog vojnika iz Hrvatske više ne sjećam. Kompletnu bošnjačku porodicu Zećo, kao i više drugih nesrpskih porodica, Đuraš je zaštitio od muslimansko-hrvatskih granata koje su padale po Čardaku. Njihovi domovi nisu imali betonske ploče, pa ih je smjestio u zaklon dobro zaštićene garaže, zajedno sa ugroženim Srbima. A onda je upala regularna hrvatska vojska. Izdvojila je Srbe, među kojima je bilo žena i djece, i odvela ih u pakao Doma JNA.
(Novosti)
