Stojakovići iz Cerana: Priželjkujemo još čukununuče

Život u nemaštini i težak rad ostavili su trag na plećima najstarijeg Cerančanina Nedeljka Stojakovića, koji uveliko gazi 95 godinu, a dane sa suprugom Milosavom mjeri po posjetama djece, unučadi i praunučadi, priželjkujući čukununuče.

Djed Nedo, kako ga od milja zovu oni koji ga dobro znaju, rođen je u mnogočlanoj i siromašnoj porodici i nerijetko je išao sa braćom i sestrama u sezonski najam, kako bi zaradili hranu za ukućane, ali i stoku.

– Mnogo djece, a malo hrane i morao je svako da privrijedi i donese nešto u kuću. Tada se čitav dan radilo za deset kilograma kukuruza, ali i to je mnogo kada kod kuće nemaš ama baš ništa – počinje svoju priču djed Nedo koji je u najmu upoznao suprugu sa kojom dobro i zlo dijeli već 68 godina.

– Bila je lijepa kao vila, a bila je i vrijedna. Odmah sam se zaljubio u nju. Ašikovali smo jedno vrijeme i jedno veče zaspali, a ujutru kada nas je njena baba zatekla, dobro nas je izgrdila i donijela odluku da će unuku udati za mene, a mojoj sreći nije bilo kraja. Izašli smo na ledinu, na njivu, ništa nismo imali. Malo po malo smo gradili naš dom. Uvijek smo se voljeli i poštovali, živjeli skromno, ali skladno i tako je i dan danas. Imamo kćerku koja je krojačica u Beogradu, a sin je sveštenik u penziji i živi u Novom Sadu – kaže djed Nedo.

Prije ženidbe, kada je stasao, partizani su ga uzeli pod svoje, međutim njemu se nije dopadao taj način života. Bio je i u omladinskoj brigadi, u radnoj akciji na pruzi, a neko vrijeme je radio i u rudniku. U mlađim danima radio je i na imanjima po Vojvodini, međutim, ipak se „okrenuo“ kući i svom rodnom selu.

– Moja supruga i ja smo sve sami radili, kad smo kuću pravili nas dvoje smo ciglu pekli. Baveći se poljoprivredom, djecu smo iškolovali. Svu zemlju i šumu što imam, sve smo nas dvoje kupovali. Od oca sam dobio 15 dunuma zemlje, a sada imam 70 dunuma. Ali, nažalost, tu zemlju nema ko da obrađuje, već je uveliko zarasla u šiblje – sa sjetom priča ovaj vremešni Dervenćanin i dodaje da im je od mnogobrojne stoke ostao još pas i nekoliko kokoški i to tek da dvorište ne bude prazno.

Najveću radost pričinjavaju mu dolasci unučadi i praunučadi, a zahvalan je Bogu što svi vole doći u Cerane, pa svake sedmice neko od najmilijih pokuca na vrata.

– Imamo sreću da nas svi obilaze, da nam baš često dolaze. Praunuka je već stasala u djevojku, pa bih volio i čukununuče da dočekam – kazao je djed Nedo.

Putovanje
Do prije pet, šest godina često je išao djeci u Srbiju, međutim, kako najstariji mještanin Cerana kaže, sve manje vidi, sve slabije čuje i sve teže se kreće.

Iako, kako sam kaže, nema ozbiljnijih zdravstvenih problema, ne usuđuje se više da se zaputi daleko.

derventskilist.net