DRUŠTVO

ČUVA HRAST STAR 500 GODINA: Starica se vratila u Derventu da bi naslijedila neobično zaduženje (FOTO)

U dvorištu starice Ljubice Panić (80) iz sela Lug kod Dervente približno 500 ljeta ljudima i vremenu prkosi stari hrast lužnjak.

Starica priča da stablo, pored kojeg zastaju mnogi putnici, slikaju se ispod njegovih širokih grana i raspituju o životnom vijeku, redovno kontrolišu stručnjaci iz Sarajeva i Banjaluke, mjere obim debla, orezuju grane i bilježe karakteristike. U njegovu hladovinu, veli, mogu se zakloniti svi stanovnici Luga.

Ovaj hrast, pored puta Prnjavor–Derventa, jedan je od najljepših, najstarijih i najraskošnijih u Republici Srpskoj. Pripada porodici lužnjaka kojima je derventski kraj bio posebno bogat.

Ovo stablo poznato je i kao Babin hrast, nazvan po starici Draginji Živanić koja je živjela u kući pored hrasta. U istoj kući sada stanuje njena unuka Ljubica Panić, koja, kao i hrast, svjedoči o prošlim vremenima.

On je nekada narodu služio kao mjesto okupljanja za sve prilike – zborove, ustanke, sastanke mladih, veselja, tugovanja… Bio je i ostao putokaz lokalnom stanovništvu.

Hrast u Lugu je, prema procjeni, star više od 450 godina. Ima izuzetno raskošnu krošnju. Obima je oko šest metara. Drvo je pod zaštitom države i ubraja se u dendrološke spomenike.

– Po hrastu lužnjaku, kakvih je ovde nekada vjerovatno bilo mnogo, naše selo Lug je dobilo ime. Profesori sa fakulteta iz Banjaluke koji redovno dolaze, mjere deblo, grane, pregledaju ga pentrajući se po njemu, rekli su mi da ne smije ništa tu da se kvari i siječe – priča Ljubica koja sama živi u kući ispod hrastove krošnje.

I taj objekat je, poput starog hrasta, takođe znamenit ali naša sagovornica ne zna mnogo podataka o tome. Kaže da je kuća izgrađena prije gotovo dva vijeka, a njen otac Ljubomir dobio je od države cijeli posjed, zajedno sa kućom godinu ili dvije nakon Drugog svjetskog rata. Navodno je gradio neki Slovenac ili Njemac koji je davno otišao iz BiH u potrazi za boljim životom, ne osvrćući se mnogo na kuću niti na hrast.

– Znam samo da se ova kuća ruši i raspada od vlage jer je od hrasta ne može sunce obasjati. Tražila sam da mi Opština i država nađu neki drugi smještaj, ako ne smijem hrast da sječem, ali ništa od toga. Država štiti stablo, a mene niko. Da li je to pravilno? Sigurno nije – sama pita i odgovara Ljubica Panić, koja se na ovo imanje vratila iz Beograda pred posljednji rat.

Novinar u šarenoj košulji

Ljubica se prisjeća da je ovdje snimljena TV emisija “Pozitivna geografija”.

– Na hrast, gdje žive svakojake ptice, mravi i insekti, penjao se i gore nešto govorio, snimao i pio rakiju novinar iz Sarajeva u šarenoj košulji (Nisvet Džanko). Zvao je i mene gore ali nisam smjela. Čula sam poslije da je umro i baš mi je žao – veli Ljubica Panić.

 

Slični tekstovi

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button