Kroz Mančester junajted prodefilovao je veliki broj kvalitetnih fudbalera iz inostranstva. A da li znate ko je bio prvi strani, odnosno prvi fudbaler van Britanije, na “Old Trafordu”? U pitanju je Nikola Jovanović, rođeni Cetinjanin, koji danas živi u Domžalama. Prije njega tu je bio Italijan Karlo Sartori 1968. godine, ali je on još kao dijete došao da živi u Mančester i prošao je sve kategorije “đavola”. Tačnije, imao je englesko državljanstvo.
Fakti
- Jovanović prvi stranac koji je zaigrao za slavni klub
- S Zvezdom igrao finale Kupa UEFA
- Transfer bio vrijedan 350.000 funti
“Džinovski Jugosloven” kako su ga prozvali mediji na Ostrvu, ostavio je dubok trag u Mančesteru, odnosno u Engleskoj. Tadašnji fudbaler Crvene zvezde i jedan od junaka “crveno-bijelih” na putu do finala Kupa UEFA 1979, među “crvene đavole” stigao je pola godine poslije poraza Beograđana od Borusije iz Menhengladbaha u završnoj predstavi, u dva čina, današnje Lige Evrope.
Iako ćete pročitati da je vrijednost transfera sa “Marakane” na Ostrvo iznosila 300.000 funti, Nikola je u razgovoru za “Glas Srpske” otkrio da je ta suma bila veća za 50.000 funti. Jovanovićeva želja da zaigra u Junajtedu bila je jača od još boljih uslova koje mu je ponudio minhenski Bajern. Njegova tehnička sposobnost i inteligencija, koncentracija, te smirenost, upornost i sposobnost da stvori haos u protivničkoj odbrani prilikom prodora ka golu rivala bile su stvari koje su ga preporučile menadžeru “đavola” Dejvu Sekstonu. Popularni Niki kako su ga zapamtili navijači Junajteda odigrao je 21 meč i postigao četiri gola za velikana sa “Old Traforda”, a glavni razlog za to je povreda leđa s kojom je kuburio. Kao i promjena trenera. Sekstona je zamenio Ron Etkinson koji nije ”mirisao” Jovanovića.
Kobna promjena trenera
– Bilo je to čudno vrijeme, bio sam prvi stranac tamo, probio sam led u jednom velikom klubu. Imao sam problema s povredama, konkretno povreda leđa me dosta mučila. Godinu dana sam se mučio. Imao sam prije dolaska u Englesku još jednu izuzetnu ponudu, od Bajerna iz Minhena, koji je došao po mene. Isto su davali ogroman novac. Međutim, ljudi iz kluba nisu htjeli da me puste. Bili su protiv toga. Nije se ni meni išlo. U Junajtedu, Sekston je bio menadžer. Godinu dana poslije mog dolaska su ga zamijenili. Stari predsjednik kluba je umro, došao je njegov sin. Ron Etkinson je došao. On mi je stalno govorio: “A kako si igrao dobro protiv nas”. Bio je trener Vest Bromviča, a ja sam u dresu Zvezde, u Kupu UEFA, protiv njih igrao baš dobro, kad smo ih izbacili. Uvijek sam u sebi govorio: “Pa nemoj mi stalno to govoriti, pusti me na miru”. Poslije sam od našeg golmana saznao da je Etkinson, nakon te utakmice protiv nas, Zvezde, plakao na televiziji – ispričao je Jovanović.
GLAS: Kako ste se navikli na Englesku, odnosno Mančester kao grad i Junajted kao klub?
JOVANOVIĆ: Brzo sam se navikao na Mančeste. Nisam imao nikakvih problema, publika me je isto voljela. Doživio sam neke stvari koje mi nikad neće biti jasne, cijeli blok naših navijača mi je skandirao ime. Pet minuta poslije toga me zamijeni trener. Čudno. Nisam ja divlji igrač, znao sam fudbal. Tamo mi je najviše smetalo što “nema igre”, oni (Englezi) su tada “duvali” te lopte. Malo ko zna, ali tada su na klupi bili samo golman i jedan rezervni igrač. Meni je to sve bilo čudno.
GLAS: Jeste li izlazili sa saigračima, kakva su bila druženja?
JOVANOVIĆ: Nismo nešto izlazili, vrlo rijetko. Išao sam ja u pabove, ali skupa nismo. Nekada jesmo, ali kad smo išli igrati u inostranstvo. Doduše, kad završi sezona išli smo na zajedničke odmore. Poslije prve moje sezone išli smo na Havaje, tačnije Honolulu, ali smo prije dolaska ostali u Portlandu, gdje smo igrali utakmicu. Tada je za Portland igrao Holanđanin Rob Rensenbrik. Išli smo bez žena, familije.
GLAS: Rijetko pričate za medije?
JOVANOVIĆ: Zvali su me poslije iz kluba (Mančestera), pa novinari, ali sam sve prekinuo. Ma i iz Zvezde sam se isključio, nisam bio u klubu sigurno 10-12 godina, ako ne i više. Svoje sam ispričao. Čak su me neki navijači zvali. Pitao sam se, kako su oni iz Engleske našli moj broj telefona kući. Nisam mogao vjerovati. Slali su slike da im potpišem. Kako su našli i moju adresu, nemam pojma.
Povratak u Budućnost
GLAS: Na Ostrvu se niste dugo zadržali. Od decembra 1981. do juna 1982. godine igrali ste kao pozajmljen igrač za Budućnost iz Podgorice.
JOVANOVIĆ: Vratio sam se na poziv pokojnog Bate Bulatovića, koji je bio moj kum, on me je zamolio. Budućnost se borila za opstanak u ligi, pa sam došao da pomognem. Nas dvojica smo drugovi iz djetinjstva. Bato je bio čudo. Dan danas ne znam kako se to s njim desilo. Zašto baš njega da ubiju? On nije pripadao “drugoj strani”. Ja to znam, mogu da pričaju šta hoće. Bato je živio za fudbal. Od malena smo bili zajedno. Pravo je završio dok si trepnuo. Volio je fudbal i igrače.
Finale Kupa UEFA
GLAS: Kako pamtite period proveden na “Marakani”, put do finala Kupa UEFA? Odigrali ste 359 utakmica za Crvenu zvezdu i postigli 50 golova.
JOVANOVIĆ: To su bile vrlo teške utakmice. Igrali smo dobro, vođeni smo bili dobro, a imali smo i malo sreće. Šteta zbog finala, ali sve ostalo je bilo lijepo. Inače, Zvezdu sam pratio do 1991, do Barija. Poslije se promijenilo mnogo toga, raspala se i država. Mislim da nije bilo toga da bi Zvezda i dalje bila čudo od kluba.
GLAS: Kao igrač bili ste univerzalac. Koja Vam je omiljena pozicija?
JOVANOVIĆ: Promijenio sam sve moguće pozicije. Krpio sam gdje god su me stavljali. Meni je bilo bitno samo da igram. Ipak moja omiljena pozicija je centarhalf. Tu sam volio najviše da igram.
GLAS: Da li Vam je igračka rana taj Mundijal iz 1982?
JOVANOVIĆ: Ne bih pričao o Svjetskom prvenstvu. Užas! Igrački smo bili fenomenalni, kvalitetni. Ali problem je bio u umoru. Bili smo teški, pretrenirani…Sramota je reći.
GLAS: Otkud u Domžalama?
JOVANOVIĆ: U Domžale sam slučajno došao. Krenuo sam za Hong Kong. Tamo sam igrao godinu dana, bilo mi je lijepo, bez stresa. Ostali su mi dužni neke pare. Rekao sam ženi da neću da se ganjam s njima. Udarili su mi poslije i blokadu. A čitav život sam pošteno živio, rekao sam ma neću više ni da igram. Imao sam i te probleme s leđima. Plašio sam se da ne ostanem invalid. Povredu sam zaradio na jednom treningu, bio sam šest-sedam mjeseci van terena. Mislio sam da se nikad neću oporaviti. To mi je najviše smetalo. Jednostavno, nisam htio ostati invalid.
GLAS: Kako provodite penzionerske dane?
JOVANOVIĆ: Živim između Slovenije i Crne Gore. Dan danas mi nije žao što sam ostao u Sloveniji. Lijepa je zemlja za život. Crnu Goru isto volim, ma u cijeloj bivšoj Jugoslaviji osjećam se kao kod svoje kuće. Stariji sin mi je u Luksemburgu, odem i tamo. Vodim miran, normalan život. Uživam, gledam djecu, unučad kako rastu. Da su mi samo živi i zdravi.
Miljanić, Savićević, Vidić
GLAS: Neobično mnogo ste cijenili Miljana Miljanića?
JOVANOVIĆ: Da, njega sam baš cijenio, ali i Branka Stankovića, te Srećka Radišića. To su tri trenera koji su mi mnogo značili u karijeri.
GLAS: Kako gledate na rad Dejana Savićevića u FSCG?
JOVANOVIĆ: S Dejanom sam u najboljim mogućim odnosima. Dobro vodi FSCG. Sreća je što je tamo. Dejan je trebao da bude “šesta Zvezdina zvezda”. Po meni, klub se tu ogriješio o njega. Dejan je bio svjetski igrač.
GLAS: Jeste li pratili partije Nemanje Vidića u Mančester junajtedu?
JOVANOVIĆ: Vidić je bio dobar. Pratio sam. Mislim da bih i ja bio bolji u ovom sad fudbalu. Siguran sam da bi i veliki broj mojih tadašnjih saigrača, milion odsto, odlično se snašao u ovom vremenu i ovom fudbalu.
