Posavske priče i predanja mještana derventskog sela Osinja: Legenda o Bezeimenom jezeru
“Ljubavni par je ovdje propao u zemlju, udavio se seljnain-vukodlak, ako se u njega zagledate zaboravićete kako se zovete: Ove jezero prate mnoge legende, a zbog njih se zove – Bezimeno”.
Ovo su u najkraćem detalji predanja, prema generacijskim kazivanjima s koljena na koljeno “dobro upućenih”, jedne od najpoznatijih posavskih legendi o Bezimenom jezeru.
Mještani derventskog sela Osinja, na samoj granici sa Gornjim Ceranima, kod kuće Markelića, kažu da od pamtivijeka nema ime, ali su nastajanje jezera pratile mnoga predanja i legende.
Najstarija i "najglasnija" je ona da je jezero nastalo po legendi o djevojci koju su u davna vremena hjteli da udaju za momka za koga joj srce nije kucalo.
– Priča se da je djevojka pobjegla od mladoženje iz svatovske povorke jer nije htjela da se uda za onoga koga nije voljela. Čekao je voljeni i zajedno su se dali u bijeg. Bježeći od potjere koja je krenula za njima, nabasali su na vrtaču. Oboje, držeći se za ruke, skoče u nju i propadnu u dubinu zemlje. Kada su skočili, iz zemlje je šiknula voda i zatvorila vrtaču. – prepričava, za naš portal, Savko Pećić Pesa, ovdašnji hroničar, književnik i publicista.
Od tada je potekla i priča da se na tom mjestu stvorilo jezerce, koje i dan-danas postoji. Nikada niko nije doznao kako su se dvoje mladih i neraskidivo zaljubljenih zvali, pa je tako jezero ostalo bez imena.
Sličnih jezera u ovom posavskom kraju nema. Nivo vode, površine od stotinjak kvadratnih metara, isti je u svako doba godine. Ljeti, jedva da se vodena površina može vidjeti od biljnog pokrivača, rogoza i trave, kao i listova koji liče na lopoč. Po obali se prostiru svakolike vrste perunike i drugog rastinja, uz raskošne vrbe i šiblje. Zbog toga voda i nije za piće, ali mještani napajaju stoku.
Na obale jezera mještani dolaze i iz čiste znatiželje. Uvijek sa neskrivenim zanosom, ali i oprezom, da ne omrknu. Da ih pomrčina, slučajno, ne zatekne i uhvati tu na jezeru. Djecu plaše da sami i bez starateljstva, ne smiju prolaziti pored njega, jer će se onesvjestiti i pasti u vodu. Drugi, opet, pričaju da se na tom mjestu utopio neki pripiti seljanin, pa se, potom, često u obliku vukodlaka ukazivao prolaznicima koji bi od straha oboljeli, izgubivši pamćenje i razum.
Priča se da jezero nema ime i zbog toga što kad se u njega zagledaš, zaboraviš svoje ime, i ko si, šta si, i odakle si došao, sve dok neko ne naiđe i ne odvede te kući.
Ovo su samo neka od generacijskih predanja koja se prenose s koljena na koljeno. Jedina je sigurna istina ta da se, očito iz strahopoštovanja, ni najhrabriji nisu drznuli da, od toliko legendi, kumuju imenu Bezimenog jezera.
ZABORAVILI DA SE VRATE
Legenda je odavno prešla i lokalne okvire a ne rijetko, naravno uz domaće, ožive je i avanturisti iz susjednih opština. Tako su, između ostalih, dvojica kumova iz Prnjavora, na glasu kao švaleri, poslije dva dana odsustva bez traga i glasa, "pod zakletvom" kod kuće se pravdali da su bez glasa, imena, razuma i para ostali pod uticajem mračne strane Bezimenog jezera. Navodno, do njega su ih namamili zluradi i ljubomorni rivali.
Ninko ĐURIĆ
