Karavlasi iz Devetine, koji su u šumoviti kraj na granici laktaške i prnjavorske opštine doselili iz Rumunije prije gotovo jednog vijeka, po tradiciji su početkom maja ove godine iz inostranstva doputovali u rodni kraj.

Oni su ovde izgradili velike kuće u koje povremeno dolaze, u njih stalno ulažu, ali ih malo koriste.

Đurđevdan je prilika za masovno okupljanje, susret rodbine i komšija, podsjećanje na davnašnja vremena kada su skromno i teško živjeli.

Izrađivali su vretena, preslice, sita, kašike i druge drvenarije nudeći svoju robu na pijaca ali češće po selima, od kuće do kuće.

Mileva Đorđević (80), jedna od najstarijih Karavlahinja, kaže da su njeni sunarodnici vrijedni, predani svome poslu i odlučni da uspiju.

Dule Petrović, nekoliko godina mlađi od Mileve, smatra da je Karavlahe u teškim vremenima održala pjesma, svirka, skromnost…

Oni su, kaže, davno shvatili da od vretena, preslice i sita nema lagodnog života.

"Kada je Josip Broz Tito otvorio granice, među prvima su u svijet krenuli Karavlasi. Mi smo vrijedni, hoćemo i volimo da radimo, imamo “zlatne” ruke i zato nije čudno što smo svi dobro zaradili u Austriji, Njemačkoj, Italiji i drugdje po svijetu", ispričao nam je Dule Petrović, harmonikaš i violinista treće generacije muzičara u svojoj porodici.

Svirka, pjesma, šala, sklonost okupljanjima i aktivnom društvenom životu su svojstveni za Karavlahe, uvjerava domaćin Radoslav Đorđević koji se ne odvaja od harmonike.

"Bez harmonike nema života, ona je lijek za moju dušu. Moja supruga Petra i ja, u društvu ili kada smo sami, pjevamo, a sva Devetina odjekuje", opisuje Radoslav sklonosti Karavlaha, naroda rumunskog porijekla i pravoslavne vjeroispovesti kojeg još zovu i Crnim Vlasima.

Priča da oni iznad svega vole svoje selo.

"Sve što smo zaradili u Austriji, ovde smo uložili. Moja braća i sestre izgradili su 13 kuća, sve jedna do druge, ljepših i većih nego mnoge u inostranstvu", pohvalio se Radoslav.

Njegova supruga Petra, kao i ostali Karavlasi iz Devetine, Ostoja i Gordana Mitrović, Dule i Pavle Petrović, Dragica Ivančević, Stana, Mihajlo, Danko Đorđević žale se na loše puteve i manjak pitke vode.

"Sve imamo samo puta i vodovoda nemamo. U Devetinu smo, svi zajedno uložili milione evra, stalno gradimo, ali vlasti u Laktašima, našoj opštini i RS, to ne primjećuju. Naše selo je raj na zemlji, ali je daleko od glavnih puteva, od modernih komunikacija, od očiju i ušiju onih koji odlučuju gdje i šta će da se radi i gradi", žali se Petra Đorđević, koja je sa suprugom Radoslavom došla u rodni kraj da osjeti majsku ljepotu i čari zdrave prirodne sredine, porazgovara sa rodbinom i komšijama, proveseli se pa opet u svijet, u tuđinu.

"Karavlasi iznad svega vole pjesmu, svako svira poneki instrument, najčešće violinu i harmoniku. Mnogi elementi naše kulture, našeg jezika su izgubljeni ili zaboravljeni, ali su muzika, vedar duh, sklonost ka zabavi i veselju naše glavno obilježje, naša karakteristika. Kada nam je najteže, mi pjevamo i igramo", pričaju sagovornici srpskainfo u Devetini gdje ima nekoliko djece ali i oni svoju perspektivu vide u inostanstvu.

Među najmlađima je Pukić Mitrović, učenik trećeg razreda u Njemačkoj, gdje žive njegovi roditelji Ostoja i Gordana.

On kaže da voli Devetinu, jer mu otac i majka o tome stalno pričaju i svake godine nekoliko puta dolaze u ovo mjesto, najveće naselje Karvlaha u BiH.

Statistika

Opštinski statističari iz Laktaša zapisali su da u Devetini postoje 72 karavlaške kuće u kojima stalno živi 21 porodica, a ostali iz inostranstva dolaze povremeno.

Najbrojnije su porodice Stanković, Jovanović, Đorđević, Marinković, Petrović, Mitrović, Nikolić, Vasiljević, Stojanović, Marinković i Lukić.

(Srpska.info)