Derventa: Zoran Vidović prvi doplivao do Časnog krsta (FOTO)  / 2018-01-19 12:50:35             Spasao 38 zarobljenih saboraca bez ispaljenog metka  / 2018-01-18 14:00:00             Grabar-Kitarović skratila posjetu BiH  / 2018-01-18 11:26:56             Izvještaj Tužilaštvu protiv A. Č. zbog krađe  / 2018-01-18 10:58:03             Uznemirujuće: Na Gakovcu otrovani kućni ljubimci, građani zabrinuti  / 2018-01-16 16:10:22             Zatvoreno nekoliko ulica zbog posjete predsjednice Hrvatske Derventi  / 2018-01-16 15:59:55             Vozači proslavili svoj dan  / 2018-01-16 09:34:49             Demobilisani borac traži pomoć vlasti Srpske  / 2018-01-15 14:37:55             Dervenćani uz kuvano vino i vatromet dočekali pravoslavnu Novu godinu (FOTO)  / 2018-01-14 12:39:02             Doček pravoslavne Nove godine na Trgu pravoslavlja  / 2018-01-13 09:37:45             Milovan Karakaš štrajkuje glađu u banjalučkom parku  / 2018-01-12 16:00:10             Kako je Derventa izgledala nekada i sada (FOTO) (VIDEO)  / 2018-01-12 15:48:17             Karakaš: Šalju me u zatvor nakon montiranog procesa za ratni zločin  / 2018-01-10 19:10:14             Doček pravoslavne Nove godine na Trgu pravoslavlja  / 2018-01-10 13:34:32             Derventa obilježila Dan RS  / 2018-01-09 18:43:21             Podijeljeni ''Pasoši RS'' u Derventi (FOTO)  / 2018-01-09 18:37:50             Robert Prosinečki boravio u Derventi  / 2018-01-09 12:15:33             Objavljena čestitka za Dan Republike sa likom Generala Mladića (FOTO)  / 2018-01-07 11:16:02             Osveštan i naložen badnjak u Derventi  / 2018-01-06 20:09:44             Organizovan doček pravoslavne Nove godine u Derventi  / 2018-01-06 16:36:36             Anonimni Dervenćani usrećili dvije porodice za Božić  / 2018-01-06 16:13:02             Čokolade i praline iz Dervente u srcu Sarajeva  / 2018-01-06 15:56:15             Prnjavor i Derventa neće ostati bez porodilišta?  / 2018-01-06 09:43:18             Bivšim borcima pečenice na poklon  / 2018-01-05 19:16:21             Zatečen na imanju sa drvima bez pečata  / 2018-01-05 10:53:10            

mojaderventa.info

Heroine odjela na kojem bi i kamen zaplakao

Štampaj Pošalji
DRUŠTVO
Foto: Čelinačke novine

I kraći, sasvim slučajan susret sa nepoznatim djetetom koje je napala opasna bolest teško pada svakoj normalnoj osobi. Bilo da se radi o susretu u prolazu ili medijskom prilogu koji opisuje tešku sudbinu nečijeg djeteta malo kojeg posmatrača ostavlja ravnodušnim. Zorica Pejić već dvadeset godina iz dana u dan, po osam časova, nalazi se u takvom ambijentu.

Zorica je dio uigrane i sposobne ekipe Odjeljenja dječije hematoontologije banjalučke bolnice na Paprikovcu na kojem se liječe djeca oboljela od malignih bolesti. Iako je najveći dio svog života provela u okruženju gdje bi „i kamen proplakao, a kamoli čovjek“, kako kaže jedan popularni stari hit, ona plijeni optimizmom, šarmom i životnom energijom.

Ko će ako ne mi koji smo za to obučeni i čija je to profesionalna misija tim našim malim herojima koji se bore za život udahnuti novu snagu, na sve moguće načine, pa i osmijehom i optimizmom koji su nam često posljednji aduti? Ko će ih drugi ohrabriti u njihovoj teškoj bitki u koju su igrom sudbine bačeni na samom pragu svoga života?“, počinje Zorica svoju priču.

Veli da je od prvoga dana kad je kao djevojčica sišla iz zaseoka Brankovići u kojem je rođena i sjela u klupu jošavačke škole, poželjela da bude medicinska sestra, da pomaže ljudima. Naglašava, ne ljekar, nego baš sestra. Već kao učenica banjalučke Medicinske škole hodala je poput patronažne sestre po jošavačkim zaseocima da bi nekome previla ranu, dala injekciju, infuziju. Budući da je školu pohađala u ratnom periodu i po banjalučkim stacionarima obilazila je ranjenike i vrlo često pomagala amputircima od kojih zbog teških rana često zaziru i iskusni medicinari.

Radni vijek provodi sa bolesnom djecom

„Prvo radno mjesto dobila sam na Odjeljenju dječije intenzivne njege i tu sam ostala deset godina. Na tom teškom odjelu mnogo sam naučila i formirala se i u profesionalnom i ljudskom smislu. Tu sam naučila šta su život i smrt, tuga i radost, nada i očaj. Sa tog odjela prešla sam na ništa lakši i manje odgovorniji posao, ovaj gdje su djeca sa malignim oboljenjima, i eto me i tu cijelu deceniju. Nije da sam ja baš toliko nemilosrdna prema sebi pa da biram ono najteže, ali jednostavno tako se dogodilo“, objašnjava Zorica.

Radeći u takvim okolnostima mnogi bi sve svoje slobodne trenutke nastojali da posvete samo razonodi, relaksaciji duha i tijela. Ona je odlučila da se stručno usavršava, pa je prvo završila višu, a potom i Visoku medicinsku školu. Danas je nadzorna sestra na odjelu koji predvodi prof. dr Jelica Predojević Samardžić, a tu su još dr Biljana Banjac i dr Dragana Malčić i, kako Zorica kaže, njene saborke, sestre Rada, Suzana, Mihaela, Sanja, Andrea, Svjetlana i LJilja.

I optimizam liječi

„Naučno je dokazano, a ja sam se i u praksi uvjerila, da koliko god u borbi protiv bolesti pomažu lijekovi, operacije, medicinski aparati, gotovo isti značaj ima i pristup medicinskog osoblja prema pacijentima i njihov optimizam. Na našem odjelu ima mjesta za dvanaest pacijenata i oni s nama u prosjeku provedu osam mjeseci. Mi smo njihova druga porodica, a vjerovali ili ne, ima i takve djece, one koja dolaze iz socijalno zapuštenih sredina, kojima postajemo jedina podrška. Takvima ni roditelji ne dolaze u posjetu mjesecima. Nemoguće je da se između nas i te djece pored profesionalne ne uspostavi i emotivna veza. Zapravo, postajemo jedna porodica. Naše vizite su potpuno neobične. Počinju s grljenjem malih pacijenata, šalama s njima, a tek u drugom dijelu odvija se onaj stručni dio. To je i normalno jer mi sa te djece tokom cijelog dana ne skidamo pogled. Brižno pratimo svaku promjenu na njima, a na djeci sve se jasno vidi, bolest ili zdravlje vire iz njihovih očiju, njihovih pokreta, njihovog govora, raspoloženja“, priča naša sagovornica.

Iako radi, kako kaže, na bolničkom odjelu gdje i najjači proplaču, energično odbija svaku pomisao da su njihove bitke unaprijed izgubljene.

"Ne! Naše bitke nisu unaprijed izgubljene"

„Ne i ne! Mi ne pristajemo na takav pristup! Za nas nema beznadežnih slučajeva, nema dijagnoze, ma kako surovo se zvala, kojoj se unaprijed predajemo. Za živote naših malih pacijenata borimo se svim silama i ne gubimo nadu dok god se pokazuju i minimalni znaci života. Naravno, čovjek i medicina nisu svemogući, dešavaju nam se i nemili ishodi, i to su oni trenuci koji nas sve duboko pogađaju“, kaže Zorica.

Dodaje da je i pored toga što radi na odjelu gdje su dijagnoze veoma opake procenat izlječivosti oko 90 odsto, ali osoblje se ne zadovoljava ni time.

„Znate, kada izgubite i jedan život, to je mnogo. Pogotovo što se radi o djeci. Ali hoću da ohrabrim porodice koje se suočavaju sa teškim oboljenjima svoje djece da ne gube nadu kad se suoče sa teškom dijagnozom. Medicina je strahovito napredovala i dalje napreduje. Moje radno mjesto je takvo da nažalost najčešće baš ja budem taj prvi kontakt između roditelja oboljelog djeteta i s njima preživljavam taj šok kad saznaju tu tešku dijagnozu. Nakon tog šoka dolazi njihova panika i nevjerica, a potom, htjeli ne htjeli, prihvatanje stanja, pa tek onda slijedi naša zajednička borba za život. U toj borbi potrebno je da svi iz sebe izvučemo maksimum i dijete kao pacijent, njegova porodica i naša kompletna medicinska ekipa. Rezultati su najbolji tamo gdje vlada međusobno povjerenje i sinergija“, naglašava Zorica.

Iako se radi o osobi koja i na prvi pogled zrači pozitivnom energijom, čiji osmijeh uklanja i najveće barijere, čak i ona je nemali broj puta bila suočena s neprijatnim scenama.

Nekada i na udaru roditelja

„Razumijemo mi roditelje koji dožive šok kad saznaju da im je dijetetu ugrožen život i onda pojedini učine ili kažu nešto zbog čega se i sami kasnije kaju. Mi nastojimo da sa svoje strane ne pogoršavamo situaciju, da ničim ne doprinesemo da dijete ili porodica u nas izgube povjerenje. U takvim trenucima, ma šta oni mislili, od nas nemaju boljih prijatelja. Mi se usredsređujemo na ono šta nam je obaveza. Eh, kada ishod liječenja da pozitivne rezultate, pa naši pacijenti odu kućama, a onda nakon izvjesnog vremena dođu na kontrolu sa poraslom kosom, veselim izrazima lica, novom životnom energijom… Ti susreti nam daju snagu i motiv da se borimo sa svim nedaćama. To su eksplozije emocija koje ne skrivaju ni osoblje ni djeca ni njihovi roditelji. Za to se vrijedi boriti i trpiti neprijatnosti“, kazuje Zorica.

Sa suprugom Darkom dijeli radosti i tuge, nadu i strepnju dvadeset i dvije godine od kojih je sedamnaest u braku. Stekli su dvije kćeri, šesnaestogodišnju Ivanu, koja je krenula njenim stopama, i Ninu, koja još uvijek nema punih šest godina. Veli da joj je njena porodica oaza sreće, razumijevanja i ljubavi.

U jednom trenutku i sama je, kao roditelj, prošla kroz predvorje pakla kuda prođu svi roditelji malih pacijenata bolničkog odjela gdje radi. Sa nepune dvije godine njena kćerka Nina završila je na njenom odjeljenju. Tumor na glavi na svu sreću je bio dobroćudan i liječenje je završeno brzo. Ali period kroz koji su kao porodica prošli dok su došli do definitivne dijagnoze bio je paklen i nimalo lagan. Istovremeno, u vrijeme trajanja te drame kakvu samo život može da režira, tješila je i ohrabrivala roditelje svojih ostalih pacijenata koji ni pomišljali nisu da je i sama bukvalno u njihovoj koži. Oni to nisu znali jer se radi o iskusnom profesionalcu koji zna kad treba kontrolisati svoje emocije.

Možda je Bog htio da ja prođem kroz to iskušenje kako bih bolje razumjela sav ovaj moj posao. Znate, nađete se u životnoj situaciji kada pomislite da su cijela zemlja i vasiona protiv vas, a onda se uvjerite da to i nije tako, da imate Boga na svojoj strani. Često to u svojoj žurbi ili okupirani nekim drugim, često i ne toliko bitnim stvarima, zanemarimo. Naša Nina dogodine zdrava i vesela kreće u školu i već svi s radošću i nestrpljenjem iščekujemo taj događaj“, priča Zorica.

Nije sve zdravstvo korumpirano

Zorica priznaje da je neki medijski prilozi i percepcija javnosti da nam je zdravstvo korumpirano i neorganizovano teško pogađaju.

Ja ne tvrdim da nema i takvih pojava ali to su izuzeci. Ogromna većina našeg medicinskog osoblja svakog časa spasava brojne živote. Međutim, čak i kad se radi o pravim podvizima to nije vijest. To se shvata kao nešto uobičajeno, a incident se izvlači kao zaključak kompletnog stanja. Zdravstvo nam dijeli sudbinu cijelog društva i ne može se očekivati da je i u njemu baš sve bezgrešno i besprijekorno. Vjerujte, suočeni smo s brojnim problemima koji zdravstveni radnici nisu ničim izazvali niti ih mogu riješiti bez pomoći države. Ali, uvijek nam je pacijent u prvom planu, pa onda problemi u nabavci sredstava za rad, poboljšanje uslova liječenja i tako dalje. U tom nizu naše plate su nam iznad desetog mjesta“, kaže naša sagovornica koja kroz smijeh dodaje da ju je profesija toliko deformisala da je zaboravila polako i hodati i jesti.

Čelinačke novine

NAJČITANIJE